Piše: Dragan Bradvica

Hrvatska ograničila cijene naftnih derivata i plina, smanjen je PDV na prehrambene proizvode i na troškove u poljoprivredi, različite druge potrepštine, na kulturne i sportske aktivnosti i dr.

Crna Gora ukinula PDV na kruh i trošarine za određene proizvode. Austrija žiteljima dijeli po tisuću eura kako bi se lakše nosili s inflacijom. Srbija uvela ograničenja cijena osnovnih životnih namirnica. Bosna i Hercegovina se isto tako bori s inflacijom – u ponedjeljak su političari sami sebi izglasali povećanje plaća za 500 maraka.

Upravo u svemu ovome se vidi sav apsurd države u kojoj živimo. Stanje danas u svijetu daleko je od sjajnog, politika se sve više kvari, kvaliteta političara je sve manja.

Ali i u takvom svijetu sve države pokušavaju raditi na tome kako bi pomogle svojim žiteljima, jer u protivnom se gubi i sama smisao države. Sve osim jedne – naše.

Naša je nakon potpisivanja Daytonsko-pariškog sporazuma postala meka za političare, političke kapitaliste i kriminalce. Konstitutivni narodi i žitelji nažalost sve to prihvaćaju kako normalno stanje stvari i sve anomalije prihvaćaju kao normalno stanje stvari.

Jedini prosvjed kojim možemo vidjeti u posljednjih sedam, osam godina jeste onaj nogama – iz BiH bježi tko stigne. A to bh. političke (kvazi)elite promatraju sa čuđenjem. Jer, pobogu, kako netko uopće može i pomisliti, a kamoli i realizirati odlazak iz ovog raja na zemlji?

Da, njima BiH uistinu i jeste raj na zemlji jer 20 ili 30 godina ti ljudi ne rade apsolutno ništa, a žive kao najplaćenije holivudske zvijezde ili top sportaši. Velebne nekretnine u BiH i svijetu, vozni park kakvim se ne bi postidjeli niti narkobossovi po Latinskoj Americi, milijuni i milijuni na računima i moć koju imaju omogućuje im život kao u raju.

Ti ljudi niti idu u trgovine, niti na benzinske postaje, niti u tržne centre niti troše svoj novac pa je i logično kako njima bilo kakva poskupljenja ništa ne znače.

Ono što se kosi sa svakom logikom jeste činjenica da narodi i žitelji koji sve više i više uzimaju kredite i pozajmice za osnovne životne namirnice mogu mirno promatrati da političari za mandat ili dva postaju milijunaši i to upravo od novca koji su uzeli od tih osiromašenih stanovnika?

Kako to netko može nijemo promatrati? Ili kako isti ljudi već 20-ak godina za bukvalno svaku kampanju slušaju i vjeruju istim lažima, istim obmanama, istim floskulama?

Isti oni koji su u ponedjeljak sebi izglasali povećanje plaća od 500 maraka (a i prije toga su im plaće išle i do osam tisuća maraka) već danas će krenuti s istim ispraznim frazama o ugroženosti, marginalizaciji, pravima i velikoj borbi koju oni vode i koju bi, eto, malo tko izdržao.

Ista priča, iste anomalije i uvijek isti rezultat na kraju. Dakle, do nas je. Sloboda i demokracija nisu Bogom dane, nego se za njih bori svaki dan. Nitko nam ih neće dati ukoliko se za njih sami ne izborimo.

Pa zar netko misli da će se ljudi koji su više od 20 godina po parlamentima, izvršnoj vlasti ili drugim institucijama mijenjati sami od sebe? Da će bez pritiska javnosti početi nešto i raditi? Naravno da neće. Ukoliko ogromna većina stanje u zemlji prihvaća kao normalno, onda vjerojatno u ovoj zemlji i jeste normalno. Ali zbog toga smo za sve druge nenormalna zemlja.