U Mostaru više nema kuće Predraga Matvejevića, književnika, humanista, borca za ljudska prava i slobodu riječi i misli, čije je djelo "Mediteranski brevijar" prevedeno na 23 svjetska jezika, objavio je Jutarnji list.

Nestala je pod udarcima bagera, a njezini ostaci završili su na nekom od mostarskih deponija. Naime, zadnjih dana lipnja u mahali Cernik, u poznatoj Liska ulici, srušena je kuća u kojoj je odrastao Matvejević (1932. - 2017.).

Ostavština

Poznato je da je od sredine prošlog stoljeća kuća bila u vlasništvu obitelji Čović iz Ljutog Doca kraj Širokog Brijega. Posljednji vlasnik Vencel Čović godinama je kuću nudio Gradu Mostaru na otkup, no grad nije imao sluha za takvo što pa je kuća prodana privatnom vlasniku koji ju je na kraju srušio.

Podsjetimo, Centar za mir i međuetničku suradnju Mostar dodijelio je Matvejeviću 2014. nagradu "Mimar mira", a kuću, teško oštećenu u nedavnom ratu, namjeravao urediti kao Rezidencijalnu kuću za pisce i postaviti spomen-ploču u čast Predraga Matvejevića. Planovi su bili da se u kuću smjesti Matvejevićeva velika biblioteka i rukopisna ostavština. U kandidaturi Mostara za europsku prijestolnicu kulture (EPK) 2024. najavljeno je da će se urediti kao "Mediteranska kuća" jer je Matvejević smjestio Mostar u "srce Mediterana".

Nažalost, Matvejević je u rodnom gradu zaboravljen, možda ga se sjeća pokoji stariji Mostarac, dok mlađe za njega nije briga. Doprinos ovakvom odnosu Mostara i Mostaraca prema Matvejeviću daje i aktualna gradska vlast koja bi po svemu sudeći bila sretnija da Matvejević i Mostar nemaju nikakve veze.

Reakcije politike

- Stvari između Mostara i Predraga Matvejevića su prilično jasne i na koncu tužne. Sve što je taj čovjek bio, u intelektualnom, ljudskom i duhovnom smislu, bio je zahvaljujući svome mostarskom djetinjstvu. Od početka svjestan kako izgleda egzil, zahvaljujući očevu iskustvu, svjestan svih različitosti koje su ga okruživale, odrastao na siromašnim mostarskim ulicama i s prvim iskustvima iz kojih je spoznao besmisao rata te na koncu u vječnoj čežnji za morem, on je formirao sve ono što ga je godinama kasnije opsjedalo i o čemu je pisao u svojim knjigama. To su sloboda, diktatura, mediteranska i jugoslavenska kultura, sudbine potlačenih i kruh kao namirnica bez koje nastupa glad i koja povezuje mediteranski svijet - reći će povjesničar i publicist Dragan Markovina.

- Takav čovjek (Matvejević, op.a.), naravno, bio je užasnut ratom u Mostaru i onim što je Tuđmanova politika napravila gradu, o tome je jasno pisao te je dolazeći ratnih i poratnih godina u Mostar, bivao divno prihvaćen u istočnom dijelu podijeljenog grada i posve prešućen u zapadnom. I sad smo u situaciji u kojoj ni nakon smrti on ne uspijeva ujediniti grad. Vlasnici su odbili dati dozvolu da se na njegovu rodnu kuću u Cernici postavi spomen-ploča, bojeći se reakcije politike sa zapadne strane, Grad Mostar je pod izgovorom skupoće odbio otkupiti njegovu obiteljsku kuću, koja je upravo srušena i u kojoj je mogao funkcionirati europski relevantan institut s njegovim imenom - rezolutan je Markovina.

- O Matvejevićevu nasljeđu u današnjem Mostaru nije se ozbiljno ni porazgovaralo, a tek sada, s aktualiziranom pričom o promjeni imena ulica po ustaškim ministrima, SDP je spomenuo da bi i on trebao dobiti ulicu - ističe Markovina.

Za kazališni redateljicu Tanju Miletić Oručević nema nikakve dvojbe - sramota je da se u Mostaru ruši rodna kuća Predraga Matvejevića, a još je veća sramota da ona nikad nije bila zaštićena, jer u svijetu se uvijek rodne kuće tako značajnih književnika tretiraju kao važno kulturno nasljeđe.

-Međutim, to nije toliko čudno ako imamo u vidu da Matvejević - vjerojatno najuspješniji književnik koji se rodio u Mostaru, europski intelektualac - u svom rodnom gradu nije ni na koji način prisutan. Mnogo važnije od rodne kuće su ipak njegove knjige, a ja nemam dojam da njih netko u Mostaru čita. Također, postoji niz načina, kulturnih manifestacija, događanja, osnivanja novih institucija, pa na kraju krajeva i obilježavanje njegovim imenom neke lijepe gradske ulice - da se Mostar prisjeti svog velikog sina; i - ako je to još uopće moguće - da ga ozbiljno počne čitati, s razumijevanjem - reći će Miletić Oručević.

Tek rijetke političke stranke u Mostaru ozbiljno su se zalagale za lik i djelo Predraga Matvejevića. Jedna od njih je i Naša stranka, koja je u nekoliko navrata javno pozivala da mu se dodijeli ulica u Mostaru. Boška Ćavar, vijećnica Naše stranke u Gradskom vijeću, ističe da je Matvejević potpuno zaboravljen, naglašavajući da je njezina stranka razmišljala o tome da se piščeva rodna kuća pretvori u Muzej književnosti. Ali od toga nema ništa kad je kuća srušena.

- Zar je važno je li se rodio u toj kući ili ne? Ako je živio tu, on je simbol - pita se Ćavar.

Bez zaštite

Znači li to da se ne može očekivati ni imenovanje neke ulice njegovim imenom, premda se o tome svojedobno pričalo na više razina.

- Budući da su u komisiji za izmjenu pet ulica koje nose naziv po ustaškim vođama članovi HDZ-a, SDA-a i SNSD-a, ne očekujem ništa pozitivno. Bolje je da Matvejevića puste na miru da počiva, današnji Mostar nije grad za takvo ime. U Mostaru se ruše uspomene na sve što je bila avangarda. Matvejević nije osoba na koju bi današnja vlast Grada Mostara bila ponosna - rezolutna je Ćavar.

Međutim, Vlatko Marinović, vijećnik HDZ-a BiH u Gradskom vijeću Mostara, ističe da gradska uprava Mostara nije imala nikakve ovlasti nad zgradom koja je srušena.

-Ta kuća doista je mjesto gdje je jedno vrijeme živio i odrastao svjetski priznati pisac Predrag Matvejević. On je s obitelji ustvari živio u prizemlju zgrade, sve dok ona nije prodana privatnom vlasniku još pedesetih godina 20. stoljeća. Dakle, radi se o objektu koji je nedvojbeno u privatnom vlasništvu, koji je u kasnijem razdoblju mijenjao svoje vlasnike i koji je teško stradao u ratu 90-ih godina prošlog stoljeća, kao uostalom i sve privatne i javne zgrade u neposrednoj blizini - pojašnjava Marinović.

- Legitimno pravo najnovijeg vlasnika i investitora je da sanira ili, nažalost, ukloni objekt u derutnom stanju u blizini Doma zdravlja. U cijeloj ovoj problematici bitna je i činjenica da sama zgrada nikada nije bila pod bilo kakvom zaštitom mjerodavnih tijela na entitetskoj ili državnoj razini - kaže Marinović.