U organizaciji udruženja "Žena – žrtva rata" u Višegradu danas je obilježena 28. godišnjica stravičnih zločina počinjenih nad Bošnjacima tog grada. U junu 1992. godine u "živim lomačama" u Pionirskoj ulici te na Bikavcu pripadnici paravojne formacije "Osvetnici" pod vodstvom Milana Lukića zatočili su a potom žive zapalili više od 140 Bošnjaka, uglavnom žena, djece i staraca. Najmlađa žrtva bila je beba od dva dana koja nije uspjela dobiti ni ime.

Na današnji dan 1992. godine u avliji Mehe i Derviše Aljić u naselju Bikavac zatočeno je a potom živo zapaljeno više od 70 bošnjačkih žena i djece.

Slična tragedija desila se 14. juna 1992. godine i u višegradskoj Pionirskoj ulici, kada su pripadnici vojske i policije Republike Srpske u kući Adema Omeragića zapalili više od 70 bošnjačkih žena, djece i staraca.

U periodu do septembra 1992. u tom gradu stradalo je oko tri hiljade Bošnjaka, a još uvijek se traga za posmrtnim ostacima njih oko hiljadu.

U znak sjećanja na žrtve sa Mosta Mehmed-paše Sokolovića danas su u rijeku Drinu spuštene ruže. Nijemi od boli za svojim najmilijim, članovi porodica na mjestima stradanja u Pionirskoj i na Bikavcu proučili su Fatihu i položili cvijeće, uz poruku da se takvo nešto nikada i nikome više ne ponovi.

Vrijeme ne liječi rane Esada Tufekčića, koji je u kući na Bikavcu izgubio cijelu porodicu. Zapalili su i njegovu djecu, dvogodišnjeg sina Ensara, četverogodišnju kćerku Elmu te suprugu. Ni toliko godina poslije nije našao njihove kosti, da ih barem dostojno sahrani.

- Ja sam osuđen na doživotnu robiju jer ne mogu da im proučim Fatihu. Ni nakon 28 godina, nisam uspio ni koščicu naći, sve su uspjeli skloniti. Kakva tragedija treba da se desi, kakvi mogu da budu ljudi koji pale djecu u majčinom naručju? To ljudski um ne može zamisliti. Jedino što imamo danas je ovo mjesto gdje dođemo da učimo Fatihu. Apeliram na ljude da nam kažu gdje su kosti naših najmilijih, da ih sahranimo, da im proučimo Fatihu i da se zna da su tu završili - kaže Tufekčić.

Azmir Šabanović sjeća se da je samo spletom okolnosti izbjegao sudbinu ubijenih Bošnjaka Višegrada.

- Kao dijete od 14 godina majka me je otkupila od Milana Lukića jer sam trebao biti baš na ovom mjestu gdje stojim na mostu Mehmed paše Sokolovića gdje sam trebao biti zaklan i to je trebalo biti moje posljednje stanište - sjeća se Šabanović.

Predsjednica udruženja "Žena – žrtva rata" Bakira Hasečić i danas je poručila da je Višegrad grad "živih lomača", a da su Bikavac i Pionirska mjesta najvećih zločina u historiji.

- Zločin koji su počinili Milan Lukić, Sredoje Lukić, Radomir Šušnjar su jedni od najtežih ratnih zločina u historiji čovječanstva. Uvijek se pitamo - kako je kada te živog zapale? – kazala je ona.

Predsjednik Skupštine opštine Višegrad Bilal Memišević ističe da Bošnjaci pamte ovaj zločin ali da nažalost tu bol ne razumiju oni koji danas žive u Višegradu.

- Mi njegujemo tu kulturu sjećanja na tragedije kroz koje smo prošli i žrtvu koju smo dali za ovaj grad i naš nacionalni i vjerski identitet. Mi od toga nećemo odustati i to pokazuje i danas broj prisutnih - kazao je.  

Za zločin na Bikavcu pravosnažnom presudom osuđeni su Milan Lukić na doživotnu kaznu zatvora i Sredoje Lukić na 27 godina zatvora. Za učešće u zločinu, na 15 godina osuđen je i Mitar Vasiljević koji je nakon odslužene 2/3 kazne pušten na slobodu i u Višegradu dočekan kao heroj. Za spaljivanje civila u Pionirskoj ulici, Sud BiH na 20 godina zatvora osudio je i Radomira Šušnjara. Također, Sud BiH i Vrhovni sud FBiH za zločine u Višegradu osudili su Bobana Šimšića, Dragana Šekarića, Miloša Pantelića, Momira Savića, Nenada Tanaskovića, Novu Rajaka, Olivera Krsmanovića, Predraga Milisavljevića, Vitomira Rackovića i Željku Leleka.