Piše: D. Lukić

desk@dnevni-list.ba

Kraj veljače 2003. godine zauvijek je promijenio život obitelji Hrnjičić iz Mostara.

Tada 60-godišnji Smail Hrnjičić je smrtno stradao u eksploziji podmetnute ručne bombe nakon završetka obnavljanja stana obitelji Batlak u blizini mostarske tržnice.

Smail je došao u stan pokupiti alat i radno odijelo iz plakara. U trenutku kada je ušao u stan eksplodirala je podmetnuta bomba i Smail je poginuo na licu mjesta dok je njegov sin Armen teško ranjen. Armen je preživio i dugo se oporavljao, i danas ima posljedice teškog ranjavanja.

28. veljače navršilo se 19 godina od tog ubojstva. Ubojice kao i nalogodavac nisu nikada pronađeni. Iako je taj slučaj formalno i dalje otvoren, pitanje je bavi li se itko njime osim supruge pokojnog Smaila, Dunje Hrnjičić, koja iz godine u godinu ponavlja da nikad neće odustati od potrage za istinom.

-Pošten, miran čovjek. Kome je ikad smetao, tiho govori Dunja, dok se na godišnjicu stradanja s tugom prisjeća kobnih događaja iz poratnog Mostara. Tih godina u Mostaru je bilo još ubojstava, a zajedničko im je da do danas nisu riješena. 

- Imam nadu dok sam živa da će se saznati tko je ubojica i tko je naredio ubojstvo, govori Dunja i po tko zna koji put apelira na nadležne institucije da se prihvate posla.

Bomba ispod radnog odijela

-Bomba je postavljena ispod radnog odjela mog supruga jer se znalo da će to odijelo nakon završetka radova moj suprug uzeti. Osigurač je bio skinut, a isti nikada nije pronađen. Takve bombe i na takav način je mogao postaviti samo neko tko je specijalno obučen za rukovanje iste. U to vrijeme nije bilo mnogo osoba koji su bile specijalno obučeni za rukovanje. Po mom mišljenju istražitelji su trebali istražiti to, te da im to bude polazna točka za otkrivanje počinioca ovog gnjusnog ubojstva. Pitam se tko su bili ti neljudi?, govori Dunja za naš list.

-To su bila vremena kada su na mnogim mjestima u gradu Mostaru postavljene bombe na sličan način. Međutim, očito nije bilo interesa da se to ispita. Moj suprug je tada štiteći svojim tijelom sina izgubi život na licu mjesta, a sin dobio povrede opasne po život. Preživio je uz Božju pomoć, mojim molitvama i zlatnim rukama doktora Hajdarevića. Godinama se liječio od fizičkih i psihički povreda jer je preživio tešku traumu, napominje Dunja.

Njena potraga za istinom traje već 19 godina. Istražitelji i tužitelji se mijenjaju kao na traci, a zajedničko svima im je da se dosada nisu pomaknuli s mjesta. Toliko godina čekanja doista je razočaravajuće, ali Dunja ne gubi nadu.

- Moja borba traje već 19 godina, a do sada je bila uzaludna. Bar što se tiče istražnih organa. Za ovih 19 godina mnogo je tužitelja promijenjeno kao i istražitelja. Istražitelji su mi objasnili da je na početku istraga urađena u pogrešnom pravcu. Najveće razočarenje sam doživjela kada je tužilaštvo, odnosno javno na TV-u Goran Bilić objavio da je to bio nesretni slučaj, kao da je moj suprug postavio bombu i uslijed nestručnosti sam sebe ubio. U tom trenutku moj sin se bori za život a ja se moram boriti da dokažem da je to bilo podmetnuto ubojstvo. To su bila užasna vremena za mene... Hoće li mi sin preživjeti, dokazivanje da je bomba podmetnuta, silni novinari, izjave, a na kraju je ipak dokazano da je to bio teroristički akt. Slučaj je vodilo i Federalno tužilaštvo da bi na kraju bilo vraćeno opet Kantonalnom kao neriješen slučaj, objašnjava silne probleme s kojima se susreće.

Dunja napominje da se istražitelji stalno mijenjaju što dodatno otežava istragu.

- Taman kad se ponadam da će nešto otkriti dolazi novi i tako u nedogled. Pretposljednji istražitelj gospodin Sandi Dizdarević je stvarno predano i sistematski radio na slučaju i prvi put sam povjerovala da će biti uspješno. Međutim i on je prestao s radom i dolazi poslije više od pola godine novi istražitelj. Godine prolaze, a nikakvih pomaka. Izgubila sam povjerenje u naše pravosuđe jer me godinama zavlače obećanjima da će raditi, da ispituju neke svjedoke..., ali uzalud. Svjesna sam da me samo zavlače i da će vrijeme učiniti svoje da se zaboravi sve. Ali ja ne zaboravljam i uvijek ću se boriti da im barem stavim do znanja da ja nikada neću zaboraviti. Borit ću se do kraja, da se pronađe ubojica mog supruga. Ako ja ne dočekam moju borbu nastavljaju članovi moje obitelji, odlučna je Dunja.

Poziv ostalima da se jave

Ova hrabra žena obraćala se je i Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću još 2011. godine. I od njih je dobila obećanja da će učiniti sve da se slučaj riječi, ali ništa se od toga nije dogodilo.

-Ostalo je samo na obećanjima. Neću sad da nabrajam kojim sve institucijama sam se bezuspješno obraćala, kazala je Dunja, koja građanima Mostara želi skrenuti pozornost na njezin slučaj, ali na druga neriješena ubojstva u gradu na Neretvi.

-Ja na ovaj način želim građanima grada Mostara skrenuti pažnju na ovo ubojstvo, da se ne zaboravi. Bilo ih je još 28. Trebaju znati da se svakom od njih moglo desiti ovo što se desilo nama. Ovim putem želim - apeliram na ljude koji barem nešto znaju o ovom slučaju, a vjerujem da ih ima, da me anonimnom dojavom obavijeste o eventualnim saznanjima koja bi pomogla tužiteljstvu da konačno riješi moj slučaj. Vjerujem da kada bi se jedan slučaj ubijenih poslije Daytona riješio, da bi se lančano riješili i ostali slučajevi.

Mnogo ljudi je ubijeno u gradu, neki su pronađeni, a za nekim se još traga, govori Dunja.

Kao primjer navodi Branu Vukovića, koji je poslije mnogo godina na osnovu anonimne dojave uspio pronaći tijela svojih ubijenih roditelja i dostojno ih sahraniti.

-Tu nije kraj. Njegova borba i dalje traje, treba naći ubojice. Navodim ovaj slučaj jer se borio kao i ja, ali šta je s ostalim obiteljima ubijenih koji šute? Trebaju progovoriti jer bi možda udruženi mogli nešto i postići. Na ovaj način želim da se ova ubojstva, kao i ubojstvo mog supruga ne zaborave jer se radi o nedužnim ljudima. Ne smijemo zaboraviti. Trebamo činiti sve da se ubojice pronađu i kazne za svoja zlodjela, zaključila je Dunja Hrnjičić u razgovoru za Dnevni list.