Tužiteljstva u Bosni i Hercegovini sramotno od 1992. do danas nisu uradila gotovo ništa u slučaju Uborak i Sutina.

Riječ je o zločinu u kojemu su pripadnici takozvane JNA i srpskih vojnih i paravojnih formacija ubili 114 civila hrvatske i bošnjačke nacionalnosti u mostarskim prigradskim naseljima.

Pod komandom Momčila Perišića, i razularenih paravojnih formacija, 13. lipnja 1992. pripadnici paravojnih formacija nisu pokazali milost prema građanima koje su prisilno odveli iz Atomskog skloništa u naselju Zalik ili pokupili u raciji iz privatnih kuća i stanova. Nakon batinanja, zlostavljanja, maltretiranja i ponižavanja u vojarni Sjeverni logor, skončali su živote na zvjerski način, a zatim pobacani u grobnice na lokalitetima odlagališta smeća Sutina i Uborak.

Prvi masovni zločin

Iako se slučaj u pravosudnim krugovima tretira kao prvi masovni zločin na području Hercegovine i prvi slučaj u BiH kada su i službeno otkrivene jame s leševima ubijenih, za ubojstva mostarskih civila do danas nitko nije odgovarao. Cijeli slučaj ratnog zločina istražen je i najvećim dijelom dokumentiran već krajem 90-ih godina.

Predsjednik Udruge članova obitelji žrtava stradalih na Uborku i Sutini 1992. Adnin Hasić, koji je tada imao 11 godina i kome su ubijeni otac i majka, svake godine podsjeća kako je Tužiteljstvo BiH propustilo za proteklih 28 godina uraditi svoj dio posla kada je u pitanju procesuiranje ratnih zločina vezanih za Uborak i Sutinu.

- Dugo se već nismo pomakli ni za centimetar. Naravno, ogorčeni smo na nerad tužiteljstava. Osobno nisam za to da posrestvom politike pravimo pritiske. Moja želja je da u ovoj zemlji svatko radi svoj posao. Postoji Odjel za ratne zločine, istražioci su dovoljno upoznati sa svime, te smatramo da je davno bilo vrijeme da se ovaj slučaj riješi. Postoji i dugačka lista osumnjičenih za maltretiranja, zarobljavanja i ubojstva. Bilo je žrtava starijih od 75, ali i mlađih od 18 godina, navodi Hasić.

Hasićeva obitelj do 1992. živjela je u naselju Gornji Zalik u kojemu se nalazilo i vojno strelište. Tih su dana, podsjeća, svakodnevno sretali pijane rezerviste iz Crne Gore koji su i djecu često zastrašivali.

- Za mene osobno agresija je počela 3. travnja 1992 godine. JNA i Momčilo Perišić držali su pod opsadom pola grada. On je komandovao vojskom i svim SDS-ovim, Šešeljevim i drugim SAO milicijama koje je ista ta JNA naoružavala i podržavala, kaže Hasić.

Hasić podsjeća i na iskaz jednog od zaštićenih svjedoka na suđenju protiv Slobodana Miloševića: “Perišić nas je početkom lipnja postrojio na mostarskomu aerodromu i kratko rekao da se vojska povlači. Dobili smo Derventu, Bosanski Brod i cijeli Posavski koridor, dok Hrvatima ostavljamo dolinu Neretve. Srbi koji žele da ostanu, od vojske mogu da dobiju samo oružje…“

Veliki propusti

JNA je izvukla iz Mostara  većinu naoružanja i opreme, tenkove,  avione i helikoptere, vazduhoplovna industrija SOKO je demontirana i povučena, a grad je opljačkan.

Masovna grobnica u Sutini otkrivena je i ekshumirana desetak dana nakon oslobođenja lijeve obale Neretve, dok je grobnica na Uborku pronađena krajem kolovoza 1992.

Kada je u pitanju procesuiranje ovog ratnog zločina, Hasić je mišljenja da su napravljeni veliki propusti kako od strane Haškog, tako i Tužiteljstva BiH. Stoga se s razlogom pita zašto je tužiteljstvo za dešavanja i zločine u Mostaru teretilo samo Vojislava Šešelja, a amnestiralo Perišića u potpunosti kada je u pitanju agresija na Mostar.

- Kako vrijeme prolazi sve više sam ubIjeđen da je “neka ruka” usmjerila Haško tužilaštvo samo na Šešelja i takozvane “Šešeljevce“, da bi amnestiralo Perišića i JNA za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, jer u uništenju Mostara postoje dokazi agresije JNA na BiH. To razmišljanje sam podijelio sa tužiteljicom, koje je nažalost u potpunosti zakazalo kada je u pitanju procesiranje najvećeg  zločina u Hercegovini i zločinaca sa Uborka i Sutine, naveo je Hasić.