U cilju bolje integracije izbjeglica i tražitelja azila u BiH, Visoko povjerenstvo UN-a za izbjeglice (UNHCR) izdalo je sedam preporuka, a jedna od kojih je da se pristup zdravstvenoj zaštiti tražiteljima azila mora proširiti širom zemlje. Kako ukazuju iz UNHCR-a od kraja 2017. godine su se mješovita kretanja migranata, tražitelja azila i izbjeglica koje prolaze kroz BiH značajno intenzivirala a mnogi od tih ljudi su ranjivi i/ili im je potrebna međunarodna zaštita jer bježe od rata ili rizika od progona. Prisilno raseljene osobe moraju biti u središtu donošenja odluka u svim aspektima koji se tiču ​​njihove zaštite i dobrobiti te je stoga ključno da se UNHCR konzultira s njima kako bi identificiralo prioritetne potrebe, osmislilo prilagođene intervencije i unaprijedilo planiranje i zagovaranje u cilju što efikasnije podrške lokalnim vlastima.

U tu svrhu, UNHCR i partneri su tijekom rujna i listopada 2024. intervjuirali tražitelje azila i izbjeglice svih uzrasta i podrijetla kroz 18 konzultativnih sesija održanih u Unsko-sanskoj, Tuzlanskoj, Hercegovačko-neretvanskoj te Sarajevskoj županiji te u Republici Srpskoj.

U tim su razgovorima tražitelji azila i izbjeglice naveli izazove s kojima se suočavaju u ostvarivanju svojih prava, kao i tijekom cijelog postupka azila, koje karakteriziraju produženi periodi čekanja tijekom kojih je im pristup zdravstvenoj zaštiti ograničen, socijalna zaštita izostaje, a pristup tržištu rada nije dozvoljen prvih devet mjeseci. Te izazove dodatno otežavaju složene administrativne procedure koje stvaraju kašnjenja i prepreke u ostvarivanju prava.

 Tražitelji azila u privremenim prihvatnim centrima izrazili su zabrinutost za sigurnost, uključujući krađu i nedostatak privatnosti, dok su se neki žalili i na neadekvatan odgovor lokalnih vlasti na rodno zasnovano nasilje. Ispitanici su, nadalje, ukazali i na prepreke koje ometaju njihovu lokalnu integraciju, uključujući zakonska ograničenja zapošljavanja za tražitelje azila i osobe u situaciji sličnoj izbjegličkoj, poteškoće s otvaranjem bankovnog računa i ograničene mogućnosti učenja, što sve negativno utječe na njihovu ekonomsku ranjivost. Osobe kojima je odobren status supsidijarne zaštite se, umjesto punog statusa izbjeglice, suočavaju s dodatnim ograničenjima, poput nedostatka pristupa putnim dokumentima, spajanju obitelji ili puta ka naturalizaciji. Neadekvatan smještaj, ovisnost o vanjskoj pomoći i ograničenja s kojima se suočavaju u pristupu mogućnostima samostalnog rada, pridonose socijalnoj isključenosti i nesigurnosti, tjerajući neke nastaviti kretanje.

Izostanak pomoći za brigu o djeci i složene administrativne procedure

UNHCR osobito ukazuje na izostanak pomoći za brigu o djeci, što posebno negativno utječe na ekonomsko osnaživanje žena. Kao odgovor, UNHCR je identificirao predložene preporuke u pogledu zaštite i integracije koje su pokrenuli ispitanici. Prijedlog je da se postupak azila ubrza i poboljša smanjenjem kašnjenja, omogućavajući samostalno podnošenje zahtjeva za azil. I kvalitetu odluka o zahtjevima za azil treba poboljšati, a ulogu pravosuđa u žalbama ojačati. 

Prijedlog je i da administrativna dostupnost treba biti ojačana, posebno kroz obuku relevantnih pružatelja usluga o različitim pravnim statusima, a treba razviti i financirati sveobuhvatnu strategiju integracije koju vodi država, a koja će obuhvatiti učenje jezika, obrazovanje, zapošljavanje i zdravstvenu zaštitu. Nadalje, potrebna su održiva stambena rješenja i usklađeni zakoni o socijalnom stanovanju, a treba podsticati i suradnju s bankama kako bi se olakšalo financijsku inkluzija, a partnerstva s privatnim sektorom treba dalje istražiti zarad podrške zapošljavanju izbjeglica. Predloženo je i da zakonodavni amandmani omoguće bolju lokalnu integraciju, uključujući pristup putu ka naturalizaciji, putnim dokumentima i spajanju obitelji za nositelje supsidijarne zaštite, a razdoblje koje omogućava pristup zaposlenju tražitelja azila treba skratiti s devet na tri mjeseca po podnošenju zahtjeva za azil, ukazuje UNHCR.