Nakon srijede i sastanka Uprave Veleža s trenerom Feđom Dudićem, situacija bi trebala biti jasnija po pitanju eventualnog nastavka suradnje. Iako su mnogi skloni tvrdnji kako ustvari nikakve dileme ne bi trebalo biti.

Feđa Dudić je za dvije i pol sezone napravio puno, izvukao maksimum, iz ekipe iz pojedinih igrača čak i više. Izuzetno dobro poznaje ekipu, pojedinačno igrače i zna o čemu priča kada govori o osvježenjima, novim igračima onima koji su tu.

Opet se postavlja pitanje eventualnog cilja ili ciljeva koje Uprava mož postaviti pred Dudića u nekom idućem periodu. Ako se želi zadržati kontinuitet, ako se želi igrati Europa i sljedeće sezone, e onda će se morati krenuti u određeni rizik. Rizik potrošnje, rizik kupovine, rizik dovođenja igrača.

Drugačije nego što je to bio slučaj u prethodnom periodu, kada je Velež pokušavao, odnosno dovodio igrače koji su se mogli dovesti za određeni novac, a opet su dobrim dijelom pokazali kao pojačanja. To naravno ne znači da će ukoliko recimo klub potroši puno više novca uspjeti dovesti pet igrača od kojih će svaki pojedinačno opravdati očekivanja. Međutim, to je ta vrsta rizika o kojoj pišemo.

Ono što je sigurno, jeste da Dudić zna koje igrače će tražiti, zna itekako dobro kako cijela ekipa diše i ima tu prednost u odnosu na bilo kojeg drugog trenera koji bi eventualno dobio priliku na njegovom mjestu. Dudić je uspio odraditi i transformacije sustava pa je sa 4-2-3-1 znao preći na 3-5-2 ili 4-4-2, znao se jednostavno prilagođavati protivniku, čak nekada mijenjati postavku u toku same utakmice.

Ostaje pitanje zasićenja, koje je uvijek prisutno, kako trenera tako i igrača. I tu naravno nekako po inerciji može doći do kontraefekta. Ono što je opcija koju bi po svaku cijenu trebalo izbjeći, jeste ona u kojoj će se eventualno čekati nešto. Recimo da Dudić ostane na kormilu ekipe, da se u određenom periodu dovede jedan ili dva igrača, da se onda čeka neki rasplet situacije.

Hoće li Velež eventualno proći drugo pretkolo Konferencijske lige ili kako će krenuti u domaćem prvenstvu pa da se na osnovu toga prave analize i eventualno mijenjaju stvari. Ta bi solucija sigurno bila možda i najlošija. F. I.