Godine su prolazile, tematika je uglavnom bila ista. Borba za ostanak, povratak u Premijer ligu, nedostatak novca, loši uvjeti za rad omladinskog pogona. Uglavnom problemi. Jeste bilo nekih mirnijih ili manje turbulentnih sezona, ali one bi se mogle prebrojati na prste jedne ruke. Dolazili su i odlazili treneri, igrači, živjelo se uglavnom od obećanja. Kovali su se planovi, sanjali neki bolji dani, nastupi u Europi, trofeji. I onda je došla sezona 2019/20. Još jedna, kako se u slučaju Veleža znalo reći i napisati, povratnička.

U trećem kolu Velež je izgubio kući od Čelika 1:2 i čvrsto je držao posljednje mjesto na tabeli, bez osvojenog boda. Dolazi do promjene na klupi pa umjesto Ibre Rahimića stiže Feđa Dudić. Od velike većine trenera koji su dolazili u Velež, naravno u ovom poslijeratnom periodu, možda u najmanje zvučno ime, skoro totalna nepoznanica. Dudića su mnogi povezivali sa Travnikom s obzirom da je tamo najduže i najviše igrao. Zato su mu mnogi po dolasku u Mostar znali postaviti pitanje 'kako je u Travniku? nakon čega bi Dudić objašnjavao da je on rođeni Sarajlija. Da je karijeru počeo u Sarajevu, itd... Ali nije samo to pitanje s kojim se susretao Dudić u početku. Najvažnije i ono koje su postavljali ljudi iz Uprave, bilo je 'može li Velež izboriti ostanak?

Usponi i padovi

Iako nije imao prostora za manevar, Dudić se prihvatio posla. Sa kadrom kakav je naslijedio. Krenuo je s bodom na Tušnju, uslijedila je pobjeda kontra Širokog Brijega pa onda opet problemi. Sarajevo, Radnik, Željezničar, Veležu samo bod. Još uvijek je to bio hod po ivici. Bilo je dobih igara, loših, ali je Velež u trenutku prekida sezone imao samo četiri boda manje od četvrtog Borca. Već tada se nekako nazirala ta neka slika koja postajala jasnija, temelji priča o povratku Veleža u vrh, o trofejima, Europi su nekako postajali jasniji, čvršći.
Nije se trošilo previše novca na igrački kadar i još uvijek se ne troši. Radilo se na stadionu, dok je Dudić radio sa ekipom. Možda će zvučati pomalo ružno i čudno, ali - Feđa je kopao. I onda je došla Europa pa eliminacija AEK-a, treće pretkolo Konferencijske lige. Pa onda opet neke stvari koje su ekipu vratile u prošlost, ali su i to prošli Rođeni.

Konačno trofej

Jednostavno, kao da je to sve što se događalo od desetog kola i prekinute utakmice s Borcem pa skoro do pola sezone, bila jedna vrsta ispita za sve ljude u klubu. Jer opet je brod uplovio u nemirne vode - kazne, ostavke, opet su bile svakodnevnica, ali je su Uprava i stručni stožer ostali u sedlu, preživio je Velež najteži udarac. I rollercoaster je otišao na pravu stranu.

Stiglo je to finale Kupa protiv Sarajeva, pobjeda na penale, trofej, prvi nakon toliko godina, prvi za mnoge mlade generacije koje su rasle sa ovim klubom zadovoljavajući se mrvicama. Jer Velež je do prošlog ljeta posljednji put igrao u Europi 1988. godine, nakon čega je prekinut niz ovog kluba od tri uzastopne sezone nastupa u eurokupovima. Na novi trofej se čekalo i čekalo, ali isplatilo se.

I dalje je puno posla

Trijumfom u četvrtak Velež je povezao dvije sezone u Europi, u periodu kada, možda se netko neće složiti s tom konstatacijom, Premijer liga nikada nije bila izjednačenija. Neizvjesnija, teža, kada se igralo bez gledatelja, s tim da je Velež i ove sezone odigrao šest utakmica bez domaćih navijača. Što daje dodatnu težinu ostvarenom. Kontinuitet rezultata, dobrih igara, to je najvažnije za funkcioniranje jednog kluba, jer sa uspjesima, trofejima, pobjedama dolazi novac, sponzori.
Puno je posla pred klubom i dalje. Stadion za koji su potrebni novci da se završi, da se ekipa opet posloži. Da se ostane u ritmu. Neće to biti nimalo lako, ali napravljeno u posljednje dvije sezone mora i dalje gurati ljude u klubu da nastave raditi. I ne samo njih, već igrače, ali i trenere. Feđa Ibrulj