Piše: Saša Ibrulj

Mjesec dana prije rođendana Rođeni su završili još jednu sezonu, za mjesec je trebala početi nova. No, taj 94. rođendan ovaj je starac dočekao bez svjećica i bez slavlja. Nakon što se doslovno desetljećima mučio s organizacijom, s financijama, sa infrastrukturom, nešto tuđom, nešto svojom zaslugom Velež se našao na koljenima i umjesto slavljeničke torte zadužio je cigaretu kao posljednju želju. Činilo se da je došao kraj, onaj kojeg su mu neki silno priželjkivali i prizivali i kojeg su ti isti počeli i proslavljati.

Samo šest godina kasnije Velež svoj jubilarni stoti rođendan dočekuje nekoliko tjedana nakon što je završio sezonu u kojoj je osvojio svoj prvi trofej nakon dugih trideset i šest godina čekanja, i nekoliko tjedana prije nego će otvoriti novu u kojoj će drugi put zaredom biti sudionikom europskih natjecanja. U posljednjih šest godina Veležova perspektiva potpuno se okrenula, promijenila do te mjere da je to danas sasvim solidno organiziran klub koji je kompetitivan u bosansko-hercegovačkim okvirima, koji u sezonu ulazi s konkretnim ambicijama i koji jubilarni rođendan dočekuje s medaljom oko vrata i najboljom atmosferom još od kraja 1980-ih. I daleko, jako daleko od kraja kojeg su mu neki tako silno priželjkivali.

Međutim, upravo je ono što se desilo u posljednjih šest i onih šest godina prije toga zapravo najbolji dokaz Veležove veličine i značaja, u društvenom i kulturološkom smislu, odnosno njegovog kontinuiteta i identiteta koje mu nitko i nikada ne može uzeti.

Velež je u tom periodu, koji je u kontekstu činjenice da slavi stoti rođendan zapravo jako mali, prošao kroz apsolutno sve dobro i loše, iskusio i najgore i najbolje dane, uspone i padove i ustvari nas naučio što stvarno znači ljubav prema takvom klubu. I ništa se nije promijenilo, ništa suštinski. Jer sve je to u nogometu sasvim normalna stvar, nekome manje, nekome više, pogotovo u specifikumu u kakvom Velež funkcionira već trideset godina i situaciji u koju je doveden.

No, sve dođe i prođe, baš sve, i dobri i loši rezultati, i ispadanja iz liga i osvajanje trofeja, i bolji i lošiji igrači i bolji i lošiji treneri, samo ostaje jedna konstanta a to je u ovom slučaju Velež. Klub mostarskih ulica, mahala, kafana, restorana, pijaca, fabričkih hala, školskih hodnika i učionica, klub kakav je zamišljen od prvog dana da treba biti, otvoren za sve, klub raje.

Tog ljeta 2016., nekoliko tjedana nakon 94. rođendana, Velež je igrao svoju prvu utakmicu sezone. Nakon dvadeset utakmica bez pobjede ispao je iz lige, ponovno bio u nižem rangu natjecanja, u kojeg je ušao doslovno bez uprave, bez trenera i bez pravog igračkog kadra, s entuzijastima koji su ga održavali na površini, tek toliko da hvata zrak i diše, dovoljno da preživi.

Ipak, na tribinama se tog vrelog ljetnog dana skupilo nešto više od tisuću ljudi; još tisuće njih čekale su rezultat, i prosto se nadali boljim danima. Ali i u najgorim nisu odustajali. I to je najveća snaga Veleža, već dugih stotinu godina i biće sljedećih stotinu godina.

Jer to je Velež iz Mostara, nesalomljiv i neuništiv.