Piše: Dragan Bradvica

Dok se stari svjetski poredak bukvalno lomi, uspostavlja neki novi, svijet muku muči s energetskim i ekonomskim problemima u Bosni i Hercegovini ništa novo.

Ove teme u našoj zemlji malo tko i spominje, ali svaki dan možemo slušati o herojima i zločincima, Prvom, Drugom i Domovinskom ratu, raznoraznim frontama, Osmanskom carstvu, Austro-Ugarskoj i inim temama od kojih koristi nema apsolutno nitko osim političkih (kvazi)elita.

U takvoj atmosferi u zemlju su došli američki i europski izaslanici kako bi se u novoj rudni pregovora pokušalo približiti stavove oko reforme Izbornog zakona BiH ali i određenih izmjena Ustava ove zemlje. U tri dana održan je čitav niz sastanaka, pregovora, spominjala se brojna rješenja, davale nebrojene izjave za medije, spominjali stručnjaci koji rade na ovoj tematici. I ništa.

Tu je ponovno sve stalo, a sudeći prema ispraznim frazama bh. političara dogovor je i dalje no što je bio. Nevjerojatna lakoća ignoriranja stvarnog stanja u BiH pa smo dobili još jedan čin farse u praznoj ljušturu koju od milja zovemo državom i u kojoj nam prođoše životi u političkom mrcvarenju oko tako očiglednih stvari.

Izražene podjele

Američki diplomata zadužen za reformu Izbornog zakona BiH Matthew Palmer i direktorica pri Europskoj službi za vanjske poslove Angelina Eichhorst ponovno su boravili u BiH te se sastali sa svim relevantnijim političkim predstavnicima i iz vlasti i iz oporbe.

Sudeći prema izjavama koje su nakon sastanaka davali sami bh. političari, inozemni dužnosnici mogli su samo čuti međusobna optuživanja, prebacivanja krivnje jednih na druge, laži i ogovaranja. Dakle, sve ono što bh. politiku krasi posljednjih 26 godina.

Ukoliko samo krenemo od 2000. godine do danas, ovakvih i sličnih sastanaka i pregovora bilo je mnogo, a rezultati su uvijek bili isti. Jedno veliko ništa. U međuvremenu smo tonuli u svakom mogućem smislu, sva tri konstitutivna naroda i svi žitelji imali su sve manje i manje razloga ostati u vlastitoj zemlji pa su krenuli put zapadne Europe.

S druge pak strane, od međunarodnih predstavnika opet smo čuli kako su ohrabreni onime što su čuli i kako su optimisti. Nesporno je kako oni moraju odisati optimizmom i koristiti diplomatski rječnik, ali postavlja se pitanje zbog čega i međunarodna zajednica nije konkretnija i oštrija u analizi stanja u BiH.

Čime bilo tko može biti ohrabren ako nitko od strana ne želi niti milimetra odstupiti od početnih pozicija? Kako je moguće rješenje kada u pregovorima s najmanje četiri dijametralno različita koncepta nitko ne želi kompromis?

Čemu se svi narodi i žitelji mogu nadati ako bh. političari nakon sastanaka izlaze i bukvalno se utrkuju kako što više 'popljuvati' ove druge, a međunarodna zajednica tvrdi kako su postigni napredak i da su ohrabreni.

Put u propast

Ne zaboravimo kako je trenutno stanje čak i gore nego svih tih godina jer se otvoreno spominje rat, protjerivanje vojske i pripadnika SIPA-e iz Republike Srpske, upotreba sile itd.

Obični ljudi se plaše novih sukoba, brojni političari se čak i trude još više podići tenzije. Uistinu se postavlja logično pitanje čime su ohrabreni predstavnici međunarodne zajednice u državi u kojoj su politike podjeljenije no nikada i u kojoj je rat najspominjanija riječ posljednjih mjeseci? U državi u kojoj se iza svega toga krije bezočni kriminal i korupcija koji su dosegnuli razinu za koju se vjerovalo da čak i u BiH nije moguća?

Politički, ekonomski, demografski i moralni kolaps izraženiji je no ikada u ovoj zemlji, svima je jasno kako ga aktualna bh. politika niti želi ni može riješiti i opet se to niti u međunarodnim krugovima ne želi jasno kazati i konkretno djelovati.

Od beskrajnih pregovora niti je kada bilo što, niti će u BiH ikada i biti. Bezbroj je primjera za to u posljednjih dvadesetak godina. Za gro ovdašnjih političara su pregovori, ustupci, vladavina prava, borba s korupcijom, uvažavanje drugih i drugačijih nešto od čega bježe 'kao vrag od tamjana'. Nesporna je istina kako bi sami trebali rješavativlastite probleme, kako su domaća rješenja najbolja i najodrživija, ali njih u poratnoj BiH nikada nije bilo.

Ovdašnji lideri se samo i jedino mogu dogovoriti kako uhljebiti svoje kadrove i kako 'isisavati' novac i proračuna i javnih poduzeća. Prema tome, ili će se međunarodna zajednica i prijatelji ove zemlje probuditi iz višegodišnjeg sna te djelovati na drugačiji i mnogo konkretniji i oštriji način prema ovdašnjim političkim (kvazi)elitama ili ćemo, i to u najboljem slučaju, svi nastaviti polako, ali sigurno odumiranje. U najgorem scenariju, sve bi moglo vrlo brzo eskalirati pa ćemo se vratiti tamo gdje smo bili prije tridesetak godina.