Piše: Vjekoslav Domljan

Kad studenti završe obrazovanje na 'privatnom' sveučilištu, dobivaju što su platili njihovi roditelji ili staratelji - paket znanja i vještina. Ako poslije obrazovanja rade u inozemstvu npr. u Njemačkoj, socijalni prinos rada pripada Njemačkoj. Socijalni prinos rada je doprinos radnika dohotku i blagostanju zemlje.

Pored socijalnog postoji i privatni prinos. Pripada radniku u vidu plaće. Računi odnosnih pojedinca su čisti: plaćeno im je obrazovanje i primaju plaću za svoj rad. Što se uz to javlja i doprinos poboljšanog ljudskog kapitala razvoju društva, nije od značaja za pojedinca nego za društvo. I o tome ono treba voditi računa.

Što se tiče radnika, može lako izračunati kad će plaće preći uloženi kapital u školarinu, stanarine, knjige i druga ulaganja. I tako ustanoviti svoj prinos od ulaganja u visoko obrazovanje. Složeniji račun bi uzeo u obzir i izgubljeni dohodak za vrijeme studiranja. Što se tiče ukupnih troškova obrazovanja svode se na čisto privatne, na ono što su platili roditelji odnosno staratelji, jer su u ovom slučaju društveni troškovi ravni ništici.

Kad studenti završe obrazovanje na 'javnom' sveučilištu, dobiju paket znanja i vještina koje su za njih platili porezni obveznici te u manjoj mjeri (što ovisi od sveučilišta i fakulteta, mada bi to trebalo ovisiti isključivo od javnih vlasti) roditelji/staratelji koji plaćaju dio školarine, stanarine i sl. Ako poslije školovanja odu raditi u inozemstvo npr. u Njemačku, socijalni prinos njihova rada pripadaju Njemačkoj, dok njima pripada privatni prinos u vidu plaće.

Ovdje su dva velika dobitnika: Njemačka i studenti. Njemačka jer obire voćku koju nije ni sadila ni njegovala, nego je samo obire, a studenti stoga što su ih školovali porezni obveznici. I ne samo da su dobili uglavnom besplatno paket znanja i vještina, nego su i bili u prigodi dobivati dodatne iznose sredstava poreze projekte i sl. Studenti na 'privatnim' sveučilištima nemaju – čisto diskriminatorskom odlukom budžetarijata - pravo pristupa tim sredstvima, uzetih i od njihovih roditelja.

Jedan broj svršenih studenata će ostati živiti i raditi u BiH. U tom slučaju će socijalni prinos od njihova obrazovanja pripasti bh. društvu, neovisno od toga na kojem i kakvom sveučilištu su obrazovani. Naravno, ima i 'privatnih' (sve)učilišta na kojima nikad nije kasno steći paket znanja i vještina izvan realnog vremena. Ta quasi (sve)učilišta su produžena ruka budžetarijata koji obrazuje svoju rodbinu i sljedbenike tj. narednu generaciju uhljeba, jer se takve 'diplomanti' ne može zaposliti niko drugi nego budžetarijat.

Privatni sektor ih neće zaposliti, barem ne s takvim kvalifikacijama. Na takvim (sve)učilištima se prakticira 'snalaženje'. Budžetarijat naučava da je pošten i profesionalan rad za sprdačinu, a 'snalaženje' (uz jamljanje i to 'sve po zakonu' i sl.) temelj na kojem počiva društvo.

'Privatna' daju, 'javna' jamljaju

Porezni obveznici u BiH financiraju studente na 'javnim' sveučilištima. Ako takav student ode vani, porezni obveznici su na čistom gubitku. Direktno: imaju ulaganje koje ne da se neće oploditi, nego će se bespovratno izgubiti diljem svijeta. I indirektno: odnosni student neće puniti bh. budžet nego njemački niti će puniti bh. mirovinske i zdravstvene fondove nego njemačke.

U slučaju studenata s 'privatnih' sveučilišta, porezni obveznici su na čistom dobitku. Studenti će davati socijalni doprinos u BiH, a nisu koštali porezne obveznike ni feninga. K tomu još, ti studenti će puniti budžet, penzione i zdravstvene fondove i tako doprinositi smanjenju poreznog tereta poreznih obveznika koji bi bio veći da nema njih.

Budžetarijat prikuplja sredstava od poreznih obveznika i dodjeljuje ih proizvođačima znanja i vještina na 'javnim' sveučilištima. Je li se taj budžetarijat ikad zapitao može li se novac poreznih obveznika bolje oplođivati? Mogu li se društveni troškovi obrazovanja smanjiti.

Može li KM uložena u nešto drugo, a ne u obrazovanje, dati veći prinos blagostanju društva. Naravno, nije se zapitao, jer, zna se, nikad nije ni napravilo cost-benefit analizu bilo koje vrste. Niti ih zna praviti niti ga to interesira.

Nadalje, ako nekim čudom zaključi da su mu ulaganja u obrazovanje isplativa, zapita li se šta je bolje subvencionirati: proizvođača (nastavnika), potrošača (studenta) ili istodobno i proizvođača i potrošača. Da bi bilo jasnije, zamislimo da država odluči prestati subvencionirati nastavnika i raspoloživa sredstava poreznih obveznika dodijeli isključivo potrošačima. Studenti dobivaju vaučere i studiraju gdje ocijene da će dobiti najadekvatniji paket znanja i vještina. Ona sveučilišta za koja se studenti odluče, prikupljanju vaučere i dostavljaju ih državi, koja im daje protuvrijednost u novcu. Ne tvrdimo je ovaj tržišni model nobelovca Friedmana bez mana, no zasigurno ih ima manje od budžetarijatskog, predominantno diskriminatorskog modela.

Diskriminiranje privatnog

Da bi bilo jasnije, pogledajmo poziciju roditelja ili staratelja studenata koji obrazuje djecu na 'privatnom' sveučilištu. Plaća dva puta: jednom za nepoznate, za one na 'javnim' sveučilištima, i to su obvezni činiti dokle god rade, a drugih put za poznate, za svoju djecu, i to određeno vrijeme. I pri tom nemaju niti jednu poreznu olakšicu stoga što ulažu u poboljšanje ljudskog kapitala društva - i to dvaput.

Govorimo o 'javnim i 'privatnim sveučilištima s navodnim znakom stoga što su institucije visokog obrazovanja javne ustanove. Formalno pravno imaju isti status i iste obveze. No, ne i ista prava. 'Privatna' sveučilišta plaćaju poreze i doprinose, a od društva ne dobivaju ništa osim diskriminacije. Počevši od krutih pravila koja nisu ništa drugo no barijere ulasku u djelatnosti. Tim umjetnim barijerama se remeti jedno od temeljnih načela djelovanja tržišta: nesmetan ulazak u djelatnost.

Već pet godina se jednom podnositelju zahtjeva za osnivanje 'privatnog' sveučilišta ne daju papiri. U ime čega, zbog čega i po kom osnovu? Jedan kantonalni ministar je autoru ovih redaka neformalno kazao da u njegovom kantonu dosta sveučilišta onoliko koliko ih ima i da ne treba nijedno više.

I ako ' privatni' uspiju ući na tržište, priječi im se razvoj. Primjerice, kad 'privatni' razvija novi nastavni program, onda ga se, shodno odluci kantona, prisiljava položiti novčani depozit u veličini

školarine upisanih studenta. Dakle, ne da mu se koristiti prihod. A kako pokriti troškove? Naravno, 'javni' nemaju ovu obvezu. Slučaj drugi, sveučilište oslobađa plaćanja dijela školarine da bi potpomoglo talentirane studente, a kanton traži da plati porez na puni iznos školarine. Itd.

Za novi zakon

Šta da se radi? Za početak treba donijeti novi okvirni zakon o visokom obrazovanju u BiH. Aktualni će idućeg mjeseca napuniti 15 godina. I nije ''položio', što se vidi po brojnim ishodima. Mora se razlikovati 'privatne' i 'javne' sa stanovišta regulative. Od prvih društvo ima neto dobit (dobiva socijalni prinos i poreze, a nema socijalni trošak), a od drugih - pitanje je. Ono što je sigurno jest da budžetarijat troši novac poreznih obveznika (izravno kroz budžetska davanja i implicitno kroz dodijeljene prostore i opremu) i da će društvo dobiti izvjestan socijalni prinos (a on je uvijek i svugdje, bilo gdje u svijetu, manji od privatnog prinosa koji odlazi studentu). Za razliku od 'privatnog', kod kojeg su računi uvijek čisti, kod 'javnog' su uvijek nečisti.

Nadalje, zakon propisuje ko može raditi i šta na sveučilištu, kakve kvalifikacije mora imati za to itd. U zemljama koje vode računa o efikasnosti ulaganja znaju npr. da na fakultetu može postojati dekan (dean) ali i administrator (chair). Što će centraliziranom sveučilištu dekan, ako to može obavljati administrator, jer se o financijskim i većini drugih resursa i pitanja ionako raspravlja na razini sveučilišta. I zašto bi morao biti vanredni profesor da bi mogao biti administrator? Ovo je tek primjer kako se od istog brašna može napraviti veća pita odnosno efikasnije obrazovanje uz niži društveni trošak.

Rastjerivanje talenata

Nadalje onaj koji daje, porezni obveznik može i treba tražiti da mu se položi račun za utrošak tih sredstava. Nema ekonomskog ni drugog racija tražiti da isti račun polažu oni kojima se daje i oni od kojih se uzima. Kristalno jasno, ne mogu isti račun polagati 'privatni' (od kojih se samo uzima i kod kojih su inspekcije puno više nego kod 'javnih') i 'javni' (kojima se samo daje i koji – evo još jednog primjera diskriminacije: mogu organizirati obavezne specijalne tečajeve za menadžere javnih bolnica na račun poreznih obveznika dok se organiziranje takvih tečajeva 'privatnim' ne dozvoljava).

Da bi računi i izračuni bili jasniji, prvi korak bi bio izrada cost-benefit analize visokog obrazovanja. Dosad je napravljeno 1120 takvih studija za 139 zemalja, pa je valjda 2022. god. došlo vrijeme i da se i za BiH napravi takva studija, koja će, između ostaloga, potvrditi ili opovrgnuti i ove retke.

I da ne bi unosilo puno strasti, može se dati nekome izvan BiH da to uradi npr. World Bank. Svakako je nedavno završila studiju za Azerbajdžan i s takvim i sličnim referencama može doći u BiH. No, da ne bi imali predrasuda prema tom dijelu svijeta, napominjemo da je Gruzija privatizirala čak i zdravstveni sistem. Pa ako može zdravstvo, zašto ne bi moglo i visoko obrazovanje, ako ništa drugo a ono da se osigura fer utakmica.

Treba to činiti što prije jer je stanje s brojem (i kvalitetom) studenta postalo više no zabrinjavajuće. Broj studenata u BiH opada, dok u zemljama regije raste, što znači da je do BiH odnosno budžetarijata.

Tijekom zadnjih 10 godina broj studenata u BiH je opao za 28.3% a broj nastavnika se povećao za 14.0%. Javna izdavanja za visoko obrazovanje su se od 2016. do 2019. god. povećala za 28.8% i dosegla, prema zadnjim raspoloživim podacima, za 2019. god. 270.5 mln KM.

Ovakvim postupanjem vlasti, već 70-tak godina u kontinuitetu, prakticiraju budžetarijatski model visokog obrazovanja. Nema veze što je pao Berlinski zid. Nasuprot tome, otkad postoji visoko obrazovanje u BiH, 'javna sveučilišta' nikad nisu bila 'javnija' no danas tj. s manje akademskih sloboda. I zbog toga talenti odlaze u druga društva da ih neki bolji uče nečem boljem.