Prema hipotezi srpskog matematičara i geofizičara Milutina Milankovića, koju je formulirao prije sto godina, uslijed redovnih promjena orbitalnih parametara, Sunce grije zemaljsku površinu na različite načine. Milanković je ovo analizirao u knjizi 'Matematička teorija toplinskog fenomena uzrokovana Sunčevim zračenjem'. Kao posljedica ovog fenomena događaju se ledena doba, koja smjenjuju toplija razdoblja- interglacijali. To su takozvani Milankovićevi ciklusi ledenih doba, na osnovi kojih se formiraju dugoročne klimatske prognoze, prenosi portal Dnevno.

Ljudski utjecaj

Svaki orbitalni parametar ima svoju cikličnost. Na primjer, putanja Zemljine rotacije oko Sunca prelazi s kružne na eliptičnu svakih 95, 125 i 400 tisuća godina. Osa rotacije pomjera se za oko tri stepena od ekliptike otprilike svakih 41.000 godina, a ciklus precesije (rotacija Zemljine osi) u prosjeku svakih 26 tisuća godina. Za to vrijeme, zemaljska osa opisuje puni krug.

Svi ti faktori daju periodičnost klimatskih epoha od 41 do 100 tisuća godina. Pritom, prema Milankovićevim proračunima, razlika u količini Sunčeve svjetlosti u sjevernoj hemisferi dostiže dvadeset posto.

Posljednji ledeni maksimum bio je otprilike prije 18 tisuća godina, a sada, prema Milankovićevim ciklusima, nastavlja se holocenski period interglacijal, koji je počeo prije oko 12 tisuća godina. Upravo se na to pozivaju protivnici hipoteze ljudskog utjecaja na klimu.

Međutim, detaljnije modeliranje pokazuje da se ovo što se sada događa nikako ne uklapa u prirodne cikluse - ni po snazi ni po dinamici.

Emisije stakleničkih plinova

Prema Milankovićevim ciklusima, Zemlja bi danas postupno trebalo da se hladi, ali industrijska revolucija krajem 19. stoljeća preokrenula je prirodnu tendenciju. Sada prosječne godišnje temperature prelaze vrijednosti iz razdoblja od 1960. do 2000. za 0,6 do 0,8 Celzijusova stupnja. Glavni su razlog emisije stakleničkih plinova, prije svega ugljen-dioksida, čiji je uzrok - ljudski utjecaj. Znanstvenici s Potsdamskog instituta za proučavanje klimatskih promjena ističu da je koncentracija ugljen-dioksida u atmosferi dostigla vrhunac za tri milijuna godina. Istraživanja pokazuju kako prosječne temperature, koje se tijekom tog razdoblja nikada nisu popele više od dva Celzijusova stupnja iznad predindustrijske razine, mogu preći tu granicu u sljedećih 50 godina. O tome svjedoče i podaci koji se redovno objavljuju u izvještajima o procjeni Međuvladina panela o klimatskim promjenama, koji su 1988. osnovale Svjetska meteorološka organizacija i Program za okolinu Ujedinjenih nacija.