Prije studentskog pokreta, izgledalo je kao da će Vučić moći vladati zauvijek – ali strpljivost studenata će ga oboriti brže nego što mislimo, kaže u intervjuu za DW politolog Filip Balunović.

Gdje je Srbija početkom lipnja 2025. godine, sedam mjeseci od pada nadstrešnice željezničkog kolodvora u Novom Sadu i šest mjeseci od početka blokada fakulteta? Djeluje u nekoj međufazi. Studenti ne odustaju od blokada, iako se dovodi u pitanje ne samo ova, nego i početak iduće školske godine. Režim ne odustaje od tvrde igre i priprema se za Expo, a predsjednik Aleksandar Vučić ne pristaje na brze izvanredne izbore.

Frontovi su se učvrstili i prvo pravo mjerenje, doduše nereprezentativno, bit će na izborima u Zaječaru i Kosjeriću, dvjema sredinama u kojima se, uz pritiske i poklone, standardno glasa za vlast.

O svemu tome za DW govori Filip Balunović, politolog i teoretičar, znanstveni suradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu.

Miloš Pavlović, najistaknutiji student „koji želi učiti“, dakle one grupe studenata koji su uz Aleksandra Vučića, napadnut je u Beogradu. To sada režimski mediji koriste kako bi dokazali tobožnju nasilnost „blokera“. Tko je tu nasilan?

- Riječ je o sukobu dvaju svjetova, podaničkog i vučićevskog, i s druge strane slobodnog svijeta. I dalje mnogi u Srbiji znaju da imaju neku šansu jedino u vučićevskom svijetu. I taj Pavlović, zvani „Ćaci“, jedan je od onih koji svoju priliku traže u vučićevskom svijetu. Kladili su se na status quo u kojem imaju šansu da u postkriznom razdoblju budu u gornjoj razini. Vučićevski svijet je nasilan i kriminalan. Ako povučemo paralelu s devedesetima, onda je i zločinački. No, promijenila su se vremena. Nije više moderno biti zločinac, pa pokušavaju obrnuti stvar i sebe predstaviti kao žrtve. To nije specifično samo za Srbiju jer i diljem svijeta desnica i napada, ali i preuzima narativ žrtve.

Profesori sveučilišta sve više žele prekid blokada i prelaze na modele online-nastave. Studenti, pak, ne popuštaju. Je li to razilaženje?

-Profesori državnih sveučilišta već mjesecima primaju samo mali dio plaće. U materijalnom smislu, oni su najveće žrtve režima. Čak i u takvim uvjetima, većina profesora i dalje podržava svoje studente. Pitanje blokada fakulteta važno je jer su one stup pobune, uz ostale oblike borbe, od prosvjeda do zborova i blokada prometnica. Simbolički, jasno je da prekid blokada sliči na nekakav silazni put studentskog pokreta, ali to doista ne mora biti tako. Promjena koja je već započela mora se oslanjati na više od jednog stupa, bez obzira na to ostaju li blokade ili ne.

Kažete da su profesori materijalno najveće žrtve. Ostali se nisu posve solidarizirali?

-Ostatku društva bilo je ugodno prepustiti sveučilišne profesore i studente, pa i srednjoškolce i njihove nastavnike, da blokiraju i budu u prvim redovima. Uz ostatak javnog sektora, koji čekamo već mjesecima da se odazove na generalni štrajk, mislim da, primjerice, IT sektor može odigrati važnu ulogu. Neovisni su, ne potpuno zaštićeni, ali znatno zaštićeniji od drugih dijelova društva. I što je najvažnije, mogu postati još jedna osovina otpora, ne samo zato što u filmovima gledamo kako ubacuju klipove u kotače moćnika, nego zato što u filmovima gledamo čak ublaženu verziju njihove stvarne moći.

Je li vlast preživjela vrhunac prosvjeda? I koliko je okrnjena?

-Teško je nekome tko je samo promatrač to utvrditi. Možemo suditi po nekom osjećaju, više nego po činjenicama a one nam govore da je za sada sve manje-više isto. Projekt Expo-a ide dalje, ne odustaje se od projekta Jadar, čak ga je EU uvrstila među strateške projekte, kako bi Nijemci dobili litij. Na razini osjećaja, ipak, mnogo se toga promijenilo. Više je ljudi koji glasno govore protiv vlasti. Taktika koju su razvili studenti pametnija je od bilo koje dosad pokušane. Zato ovaj val mobilizacije i traje toliko dugo, zato ima toliko važnih učinaka. Transformirana je svijest šireg društva i neposrednih sudionika studentskog pokreta. Učili su radeći stvari. I išli su na osjećaj i rijetko griješili. U tom smislu, prvi put sam optimist otkako je SNS na vlasti i to mnogo više sada nego na početku. Upravo sada vjerujem u uspjeh pobune, kada naizgled slijedi razdoblje djelomične demobilizacije, ljetni mjeseci i tako dalje. Pad ovakve vlasti ne može biti brz. Trajat će neko vrijeme, ali će doći brže nego što smo se nadali prošle jeseni. Još jedna važna stvar je bitna: alternativa vlasti je nešto posve novo i nešto što izgleda avangardno ne samo za Srbiju, nego i za cijelu Europu.

Vučić je do sada krize i valove prosvjeda razrješavao na izborima. Zašto sada bježi od toga?

-Očigledno istraživanja pokazuju da nema prednost u odnosu na studentsku listu. Vučić je uspio tijekom proteklih godina potpuno otupjeti oštricu otpora, obesmisliti javni prostor i oslabiti političku oporbu. Prije studentskog pokreta, činilo se da će doista moći vladati zauvijek. Ljudi su u dobroj mjeri glasali za Vučića jer su mislili da su „oni drugi još gori“. Sada se situacija okrenula, oporba je i dalje katastrofalna, ali više nije jedini, niti najjači akter u borbi protiv vlasti. Svi pokušaji diskreditacije studenata zasad su imali slab ili nikakav učinak. Zato treba biti strpljiv, ne očajavati zbog ljeta ili možda kraja blokada fakulteta. Stvar je pokrenuta i više nema ni teoretske šanse da se, čak i uz pokradene izbore, Vučić može izvući iz ove situacije. Postoji, doduše, jedan način da pokuša a to je čista represija, koja uključuje likvidacije. Ne bi bilo prvi put da Vučić bude dio mašinerije koja ubija, sjetite se kraja devedesetih i ubojstava novinara i političara. Ako dođe do toga, tada vodeće europske zemlje više ne mogu ostati ovako sramotno nijeme na događanja u Srbiji, kao što su to bile do sada. I tu ne mislim na europske birokrate ili neke parlamentarce mislim na vodeće ljude najvažnijih europskih zemalja.

Što očekujete od lokalnih izbora u Zaječaru i Kosjeriću?

-Male su to sredine. Dobre kao pokazna vježba, ali daleko od toga da mogu presudno utjecati na energiju otpora ili na samopouzdanje vlasti. Ponavljam, medijski nastupi predstavnika vlasti, spinovi pa čak i ako bi eventualno pobijedili u ta dva mjesta, nemaju ni približno isti učinak kao ranije. Važno je, bilo bi dobro da se pobijedi, unatoč krađi, zastrašivanjima, korupciji, ucjenama svemu onome čime se SNS služi oduvijek i posvuda, pa i ovoga puta u Kosjeriću i Zaječaru. Ako ipak ne dođe do toga, recept je gledati širu sliku i ne opterećivati se previše šumovima koji su normalni. Samo tako možemo održavati energiju – bez naglih poteza i strpljivo. Upravo onako kako to mjesecima čine studenti.