Piše: V.S.Herceg

Pretresno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove (MRMKS), 30. lipnja osudilo je nekadašnjeg načelnika 'Službe državne bezbednosti MUP-a Republike Srbije' Jovicu Stanišića i obavještajca iz Druge uprave DB-a Srbije Franka Simatovića, krivim po svim točkama optužnice te im izreklo kaznu od po 12 godina zatvora.

U obrazloženju presude, MRMKS zaključuje da je nekadašnje vojno i političko vodstvo Srbije, SAO Krajine, SAO SBZS i Republike srpske djelovalo u zajendičkom zločinačkom cilju u BiH i Hrvatskoj. Kako se navodi u presudi, zločine su činili pripadnici Jugoslovenske narodne armije (JNA), jedinica Milicije Krajine i Teritorijalne obrane. Nema sumnje da će ova presuda u mnogome odrediti budućnost odnosa Srbije, BiH, Hrvatske i bh entiteta Republika Srpska.

Tužbe, pravna nesigurnost i političke konotacije

Prema ocjeni pravnih stručnjaka, ovime je otvorena mogućnost za tužbe za naknadu ratne odštete od Srbije, ali i Republike Srpske kao pravnih slijednica, što je put ka njihovom financijskom slomu. Iz Hrvatske, kao i iz BiH, još nema informacija tko će i koje tužbe podnijeti, kao i o kojim iznosima je riječ, no očito je da ne bi bili posrijedi milijuni već milijarde.

Još jedan kut gledanja ove presude usko je povezan s bivšim visokim predstavnikom u BiH Valentinom Inzkom koji je na odlasku nametnuo zakon o negiranju genocida i veličanja osoba osuđenih za ratne zločina, a nakon čega je uslijedila 'kontra' reakcija iz Republike Srpske kada je Narodna Skupština tog entiteta usvojila rigorozni zakon o zabrani nazivanja RS genocidnom i zločinačkom. MRMKS je upravo ovom presudom RS navela dijelom udruženog zločinačkog cilja tijekom posljednjeg rata u BiH i Hrvatskoj.

"U praksi, mogu se pokretati tužbe za naknadu materijalne i svake druge štete prema pravnim slijednicama i to mogu pokretati pojedinci ili države. Potpuno osnovano je očekivati da će ih sada biti", za Dnevni list je komentirao pravni stručnjak prof.dr. Nurko Pobrić.

Profesor Pobrić je u ovom kontekstu spomenuo i slučaj Saliha Alijagića koji je preminuo prije tri dana te sahranjen u Dubrovniku kao i na slučaj Saliha Nukanovića koji je tužio i dobio presudu protiv nizozemskog bataljuna jer su iz čuvane dvorane istjerali Srebreničane koji su potom ubijeni od strane srpskih snaga.

Crna Gora isplatila više od 1,4 milijuna eura zbog zatvaranja i mučenja hrvatskih civila i vojnika

Podsjetimo, Trebinjac Salih Alijagić s bratom Muamerom tužio je Trebinje i Republiku Srpsku za višemilijunski iznos i dobio presudu nakon 22 godine sudskih sporova.

No, sada je problem vrijednost sudskog spora i robe koja je oduzeta - braća Alijagić tvrdili su da je riječ o višemilijunskom iznosu, dok vještaci tvrde da je riječ o tek 300.000 KM.

Međutim, podsjetimo i na činjenicu da je Crna Gora do kraja 2017. godine je isplatila oko 1,4 milijuna eura po tužbama više od 200 Hrvata koji su bili zatočeni i mučeni u logoru Morinj u Boki kotorskoj tijekom 1991. i 1992. godine. Hrvatski branitelji koji su bili u Morinju primili su 100 eura po danu provedenom u logoru, a civili 200 eura po danu.

Profesor Pobrić upozorava da pokretanje tužbi za ratnom odštetom često mogu imati i političku konotaciju. "Politička konotacija vrlo često je prisutna kao mehanizam ucjene ili pritiska. Drugi kontekst je pravna nesigurnost koja ne dopušta mladim generacijama ozbiljno razmišljanje o budućnosti u vlastitoj zemlji te se odlučuju na odlazak", zaključuje Pobrić.

Za RS nema dovoljno dokaza o odnosu Simatović-Karadžić

U sažetku presude MRMKS da su zajednički zločinački cilj dijelili političko i vojno te policijsko rukovostvo u Srbiji, SAO Krajini, SAO SBZS i Republici Srpskoj koji su "izvan razumne sumnje dokazano je da je najmanje od kolovoza 1991. do 31. prosinca 1995. postojao zajednički zločinački pothvat da se nasilno i trajno ukloni, kroz izvršenje krivičnih djela progona, ubojstva, deportacije i nehumanih djela (prisilno premještanje), većina nesrba, uglavnom Hrvata, Bošnjaka i bosanskih Hrvata, iz velikih područja Hrvatske i BiH".

U presudi se navode i konkretna imena osoba, navedenih kao ključni akteri: Slobodan Milošević, Radmilo Bogdanović, Radovan Stojičić (Badža), Mihalj Kertes, Milan Martić, Milan Babić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Željko Ražnatović Arkan.

"Što se tiče srpskih snaga u Bosni i Hercegovini, Pretresno vijeće smatra da je Stanišić često bio u kontaktu sa Radovanom Karadžidem prije i poslije formiranja Republike bosanskih Srba. Međutim, nema dovoljno pouzdanih dokaza koji bi izvan razumne sumnje pokazivali prirodu i vrstu eventualne konkretne pomoći koju su optuženi pružali Karadžiću ili drugim navodnim učesnicima udruženog zločinačkog pothvata, a u svezi sa uspostavljanjem odvojenih srpskih policijskih i vojnih struktura u BiH", stoji u sažetku presude, čime se pokazuje da RS ipak ne snosi isti teret odgovornosti kao susjedna Srbija.

Sustavni obrazac zločina na Hrvatsku i BiH

U sažetku presude Simatoviću i Stanišiću stoji: "U vrijeme relevantno za kaznena djela za koja se tereti u optužnici postojalo je stanje oružanog sukoba. Dokazi izvedeni na suđenju također jasno pokazuju da se u tom periodu provodio rasprostranjeni i sustavni napad na civilno stanovništvo nesrpske nacionalnosti na područjima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, relevantnima za optužnicu.

Počev od napada na selo Kijevo u Srpskoj Autonomnoj Oblasti Krajina, u kolovozu 1991, postoji jasan obrazac zločina i nasilnih radnji koje su u selima u Krajini sa vedinskim hrvatskim stanovništvom činile srpske snage, uključujudi pripadnike Jugoslovenske narodne armije, jedinica Milicije Krajine i Teritorijalne obrane.

Posljedica tih napada bilo je masovno iseljavanje većeg dijela nesrpskog stanovništva s tog područja. Hrvatska imovina je pljačkana, kuće spaljivane, crkve i škole razarane, a hrvatski civili bili su zlostavljani, proizvoljno zatvarani, premladivani, proterivani ili ubijani. Sela su sravnjivana sa zemljom, a njihovi hrvatski stanovnici protjerivani.

Ubijanje, mušenje, pljačkanje i uništavanje imovine

U presudi se iznose detaljne konstatacije u svezi s brutalnim ubijanjem civila nesrpske nacionalnosti i drugim zločinima i nasilnim radnjama koje su srpske snage počinile od listopada do prosinca 1991. na području Hrvatske Kostajnice, između ostalog u blizini sela Badin, kao i u selima Vukovidi, Poljanak, Lipovača, Saborsko, Škabrnja i Bruška.

Kako se nadalje navodi, istovremeno su kolovzu 1991. pojačani su napadi na sela s većinskim hrvatskim stanovništvom u Srpskoj Autonomnoj Oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem, pri čemu su srpske snage zauzimale gradove i sela na tom području. Te snage uključivale su Jugoslovensku narodnu armiju, lokalne jedinice Terirorijalne obrane, lokalnu policiju i paravojne grupe, kao što je Arkanova Srpska dobrovoljačka garda.

"Poslije tih napada, u naseljima s većinskim hrvatskim stanovništvom zavladao bi teror. Lokalno nesrpsko stanovništvo bilo je izloženo zlostavljanju, maltretiranju, proizvoljnom zatvaranju i prisilnom radu, a njihova imovina i verski objekti pljačkani su i spaljivani", navodi se u sažetku presude. U presudi se iznose detaljne konstatacije u svezi s brutalnim ubijanjima nesrpskih civila, zatvorenih u policijskoj stanici u Dalju i u centru za obuku u Erdutu, koja su u periodu od septembra do decembra 1991. izvršili arkanovci i druge srpske snage. Nakon nasilnog zauzimanja gradova i sela na tom području, nesrpsko stanovništvo bilo je protjerivano ili mu ne bi preostalo ništa drugo izuzev da pobjegne od nasilja.

"Što se tiče BiH, sličan obrazac zločina pojavio se počev od travnja 1992, nakon što bi srpske snage, uključujudi Jugoslovensku narodnu armiju i paravojne jedinice, nasilno zauzele gradove i sela u općinama Bijeljina, Zvornik, Bosanski Šamac, Doboj i Sanski Most. Civili, prvenstveno bosanski

Muslimani i bosanski Hrvati, ubijani su, premladivani i zlostavljani na druge načine, proizvoljno hapšeni i zatvarani, mučeni i izlagani prisilnom radu i seksualnom nasilju. Njihova imovina je pljačkana i spaljivana, a vjerski spomenici razarani.

Pretresno vijeće smatra da sustavni obrazac kaznenih djela koja su srpske snage izvršile protiv nesrpskih civila predstavlja najuverljiviji dokaz koji ukazuje na postojanje zajedničkog zločinačkog cilja. Iz razloga navedenih u presudi, Pretresno vede je uvjereno da je od barem od kolovoza 1991. postojao udruženi zločinački pothvat. Zajednička zločinačka svrha ovog pothvata bila je da se izvršenjem kaznenih djela za koja se tereti u optužnici većina nesrpskog stanovništva prisilno i trajno ukloni s navedenih područja. Tu zajedničku zločinačku svrhu dijelili su određeni visoko pozicionirani politički, vojni i policijski rukovoditelji iz Srbije, srpskih autonomnih oblasti Krajine i Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema, kao i iz Srpske  Republike Bosne i Hercegovine, kasnije preimenovane u Republiku Srpsku", zaključuje se u presudi.