Hrvatska politika u BiH bez orijentacije i unutarnjeg konsenzusa, Izborni zakon prepušten Hrvatskoj

Bošnjačke 'patriotske snage' su kratkotrajnom galamom oko famoznog Janšinog “non papera” potpalile sluđene mase i posule prašinu po brojnim skandalima, kriminalnim i koruptivnim aferama,  jalovosti oko nabavke cijepiva, ali i po neizostavnom institucionalnom sređivanju onemoćale države.  

S druge strane najjača hrvatska stranka, HDZ BiH i njezin šef Dragan Čović i dalje se neobjašnjivo ponašaju defanzivno i promatrački spram svih silnih intriga kojima se bave domaće i regionalne političke snage, koje očligledno krčkaju u nekim inozemnim centrima moći. 

Čović prebacio lopticu Plenkoviću

Nakon sporazuma oko Mostara i pobjede stožernikovog kandidata Kordića za gradonačelnika očekivalo se da će taj vjetar u leđa Dragan Čović iskoristiti za snažnu ofenzivu na rješavanju krucijalnih političkih problema u zemlji od strateškog interesa i za Hrvate u BiH kroz dijalog s bošnjačkim i srpskim partnerima.

Međutim “prvi u Hrvata” je nastavio s čudnim kalkulacijama čvrsto cementirajući maksimalističke pozicije gotovo ultimativnim prohtjevima. Od parlamentarnih izbora Čović je, barem verbalno i za javnost, sve svoje kapacitete usmjerio ka izmjenama izbornog zakona. Ovoga puta je promijenio taktiku pa je fatalni Zakon i osobnu nemoć izmjestio u susjedstvo, u Hrvatsku.

Tako je hrvatska politika u BIH postal talac Izbornog zakona i prepuštena Zagrebu i Andreju Plenkoviću. 

Stožernik Dragan Čović je početno vješto poentirao s uključivanjem Hrvatske u lobiranje za izmjene Izbornog zakona, na ruku mu idu i stajališta američke i europske administracije, međutim, dugoročno bez unutarnacionalnog dijaloga i kompromisa sa sarajevskim strankama nema otvaranja pjenušca.  

Bježi od odgovornosti

Velika je zabluda sanjati da će Amerika i EU darivati Hrvatima “Čovićev”  Izborni zakon. Inicijativa Državnog tajnika Antony Blinkena i odavno prepoznatljiva dobronamjernost europskih čelnika su velika prigoda za “legitimnog vođu”, međutim on pokazuje znake kukavičluka, nespremnosti na kompromis i bježanje od odgovornost za povijesne poteze. 

-Kao zemlja članica Hrvatska ima uticaj u Europskoj uniji kad je u pitanju Bosna i Hercegovina. Ne radi se tome da Hrvatska sa svojim stavom dominira unutar Europske unije nego o tome da druge zemlje nemaju interes da se protive njenom stavu i ponude drugačije viđenje kako Europska unija može da pomogne Bosni i Hercegovini. Za sada imamo samo non paper, nemamo zvaničan stav Europske unije ali, ako uzmemo u obzir da je povjerenik za proširenje EU iz Mađarske kojoj je blizak hrvatski stav, možemo predpostaviti da postoji opasnost da Bruxelles olako prihvati interpretaciju Hrvatske, realno ukazuje na još uvijek nedorečeno stajalište EU Florian Bieber, profesor Južnoslavenskih studija na Sveučilištu u Gratzu.    

-Do prije nekoliko mjeseci i do pojave non papera Hrvatska uopće nije imala uticaj na politiku Europske unije prema Bosni i Hercegovini. Hrvatska, koja već duže vremena nastupa kao produžena ruka HDZ-a BiH i njenog lidera Dragana Čovića, bila je popuno izolirana sa svojim stavom. Doživljavana je kao remetilački čimbenik kad je riječ o politici prema Bosni i Hercegovini. Međutim, u posljednja tri-četiri mjeseca Hrvatska puno agresvinije lobira i nije više sama.

Dobila je podršku nekoliko neliberalnih članica EU što dosta govori o tome s kojih pozicija ona nastupa. Sve se to događa u kontekstu pregovora o reformama u Bosni i Hercegovini koje vode predstavnici Europske unije i Sjedinjenih Američkih država. Meni se čini da ti pregovori idu ka tome da se bar djelomično udovolji HDZ-u BiH i Draganu Čoviću, daje povoda za hrabrije korake Bodo Weber iz Vijeća za demokratizaciju iz Berlina.

Klimoglavci iz HNS-a

Još je jedna stvar jako upadljiva  u politici koju vodi HDZ BiH i vođa Dragan Čović. Iako se radi o iznimno vitalnoj inicijativi  Amerike i EU-a koja se, kako  kaže savršeno podudara sa stajalištima HDZ-a BiH, čelnik najjače hrvatske stranke se uopće nije udostojio otvoriti debate unutar hrvatskog političkog i akademskog diskursa u BiH.  

Pokriva se HNS-om, što je apsolutno “tanko” jer ti njegovi klimoglavci niti imaju političkog niti intelektualnog kapaciteta da uopće razumiju značaj i težinu promjena i reformi koje mora povući politička klika u BiH.

Činjenica je nesporna da je upravo Čović ugušio sve progresivne oporbene snage, međutim radi se o kritičnim, vrlo osjetljivim trenutcima po hrvatski narod i pomalo je neozbiljno i neodgovorno na sebe i stranku preuzeti svu odgovornost i rizike. 

Čovićev izravni pregovarački partner za stolom je Bakir Izetbegović, vođa SDA, međutim, on vrlo mudro i lukavo povremeno ubaci u vrzino kolo i ostale   čelnike sarajevskih stranaka pa makar za neku kratkotrajnu uporabu kada treba Čovićevim maksimalističkim zahtijevima dati odbijenicu. 

Želi li Čović uopće novi Izborni zakon?

Generalno, Hrvati pokazuju znake totalne pospanosti i pasive prema političkim procesima u BiH. Na hrvatskoj političkoj pozornici je sve učmalo, odavno nema  osvježenja, neke nove stranke ili ambicioznog i odvažnog atlernativca.  Nekadašnja visoka dužnosnica HDZ 1990. Dijana Zelenika je poručila kako bi se iznova uključila u stresn politički život ako bi prepoznala neku opciju koja bi zagovarala balans između nacionalnoga i građanskog koncepta.  

Očigledno smatra kako u toj ravnoteži treba tražiti svjetlo na kraju tunela i nije jedina koja tako promišlja. Na tom je fonu zasigurno i “građanska” Amerika.  

Što će Hrvatima na koncu donijeti Plenkovićevo lobiranje je velika nepoznanica.  Velika šansa i izazov su na stolu, sada je potrebna Čovićeva vidovitost, hrabrost ali i iskrenost u pristupu izmjenama Izbornog zakona i Ustava BiH, jer mnogi sumnjaju da stožernik i ne želi drugačija izborna pravila.   

J. S.