Zabrana javnog okupljanja u Bosni i Hercegovini jedan je od najdrastičnijih primjera institucionalnog kršenja ljudskih prava. Odredbe zakona o javnim okupljanjima, na svim razinama u BiH, kreirane su na način da se ostvarenje ovog prava od strane građana u znatnom obujmu otežava i ograničava.

Kada je riječ o postupanju policije u slučajevima održavanja mirnih prosvjeda, najistaknutiji su primjeri u kojima je od strane policije često dolazilo do primjene prekomjerne prinude, do nasilnog prekidanja prosvjeda koji su održani mimo zakonskih procedura, do uhićenja sudionika i vršenja pritisaka na njih, kao i do prekršajnog kažnjavanja istih bez zakonskog utemeljenja.

Znatan broj kršenja od strane policije identificiran je u odnosu na kažnjavanje građana zbog kršenja mjera ograničenja i zabrane kretanja u cilju sprječavanja širenja koronavirusa.

U tim slučajevima je dolazilo do neadekvatne primjene odredaba zakona o javnom redu i miru, a utvrđena su i određena kršenja prava u radu sudova koja su se ogledala u neadekvatnoj primjeni materijalnih i procesnih pravnih normi, pa su građani proglašavani odgovornim za izneseno mišljenje putem drušvenih mreža koje je bilo usmjereno na kritikovanje organa javne vlasti, kao i za kršenje mjera ograničenja i zabrane kretanja za vrijeme vanredne situacije.

- Kršenje prava je idenfitificirano u slučaju mirnih prosvjeda “Park je naš” u Banjoj Luci, prosvjeda grupe “Pravda za Davida”, zatim “Pravda za Dženana” u Sarajevu, do prosvjeda povodom izgradnje hidroelektrane Kruščice, slučaja nezadovoljnih radnika Dite u Tuzli i tako dalje, navodi Dajana Čelebić iz Asocijacije za demokratske inicijative Sarajevo.

Zakoni su dobri

U Republici Srpskoj je na snazi Zakon o javnom okupljanju, ali ovo pravo je donekle uređeno i Zakonom o javnom redu i miru. Odavno je jasno da lokalna zakonska rješenja nisu u skladu s međunaordnim standardima, te da je moguće niz situacija koje vode do nemogućnosti da se ostvari pravo na slobodu okupljanja i udruživanja. Neki od problema nedovoljno zakonom regulirana mjesta za okupljanje i udruživanje, kao i nadležnosti policije.

Neusklađenost bh. zakona s europskim standardima i komplicirane administrativne procedure nisu, ipak, jedina, a možda ni najveća prepreka slobodnom javnom okupljanju. Veliki problem i dalje predstavlja nepovoljno društveno okruženje, odnosno nespremnost institucija, kao i ostalih bh. građana da u javnom diskursu čuju mišljenja koja se razlikuju od njihovih.

U proteklom periodu aktivisti su kroz rad na terenu osjetili sve izazove s kojima se organizatori mirnih okupljanja susreću, od fragmentiranog i neadekvatnog zakonodavstva, spore i neadekvatne reakcije institucija pa i neinformiranosti javnosti. Jako je važno da postoje kvalitetna zakonska rješenja u oblasti prava na slobodu okupljanja, ali i da se policijske vlasti ponašaju umjereno i pomažu organizatorima.

Izazovi i problemi s kojima se susreću organizatori javnih okupljanja, kreću se od nefunkcionalnog zakonodavstva, spore i neadekvatne reakcije nadležnih institucija o pojedinim pitanjima, do neinformisanosti javnosti.

- U zemlji u kojoj se radnici prebijaju, jer traže svoju zarađenu platu, aktivisti napadaju jer se bore za ljudska prava, povratnici premlaćuju samo zato što su povratnici, teško je govoriti o drastičnim primjerima kršenja ljudskih prava. Svaki je drastičan i strašan na svoj način, a svako kršenje ljudskih prava je kršenje ljudskih prava.Zabrana okupljanja je jedan od primjera kršenja prava, gdje uglavnom većina uz pomoć institucija vrši teror nad manjinom koja se bori za bolji položaj pojedinaca u društvu. No, od društva u kojem se prepliću radikalni klerikalizam i religijski fundamentalizam sa šovinizmom nacionalnih identiteta i sve to je uronjeno u političke agende, izluzorno je očekivati da prihvati bilo kakvu ljudskopravašku priču i priču koja se tiče sloboda i percepcije identiteta izvan onog vjerskog i nacinalnog. To je matrica na kojem to društvo počiva i nažalost, vrlo sigurno utočište za gore pomenutu većinu, kaže za Dnevni list aktivistkinja Vanja Šunjić.

I sama se suočila mnogo puta sa surovošću vlasti u svojoj zemlji, jer je sudjelovala u organizaciji događaja koji su trebali biti javni, a na koncu su zabranjivani.

- Konkretan primjer u koji sam bila involvirana je zabrana održavanja javnog skupa u Banjoj Luci u ožujku ove godine. Organizacijski odbor Bh. povorke ponosa u Banjoj Luci je imao namjeru napraviti projekciju filma koji govori o solidarnosti i razgovor u kojem bi aktivisti iz Banja Luke pričali o solidarnosti zajedno s ljudima iz Organizacijskog odbora Povorke ponosa. Sve se dešavalo u trenutku kada je počela priča o Zakonu o kriminalizaciji klevete. Događaj se trebao održati u subotu navečer, u petak naveče je bio sastanak s policijom, kojemu je prethodilo nekoliko sastanaka u kojima je sve bilo u redu, da bi nam iste večeri izdali usmenu zabranu o održavanju događaja, a tek ujutro pismenu. Dakle, zvanično, zabranu smo dobili u subotu ujutro, ni 12 sati prije nego što je događaj trebao biti održan, dodaje Šunjić.

Puno očekujemo od EU

Navodi i kako je iluzorno očekivati bilo kakvu pravdu i podršku institucija i tužiteljstva, jer prije svega ovakve zabrane dirigiraju politike koje su u sprezi s instirucijama.

- I mnogo očitiji slučajevi se ne rješavaju, kao recimo napad na nas te iste subote u noći kada nam je događaj otkazan. Prošlo je gotovo pet mjeseci, a za sada je samo izuzet video materijal sa lokacije i saslušano je nekoliko osoba, podsjeća.

Kao aktivista i žena koju krasi hrabrost, nikada neće odustati boreći se za bolje sutra u zemlji koju voli.

- Najjednostavnije bi bilo da kažem “nikada“, jer sam sve manje optimistična, ali time bih pljunula u usta i sebi i svim prekrasnim i hrabrim ženama i muškarcima koji su svoj život posvetili borbi za bolje i solidarnije društvo. Teško je govoriti o katarzi, jer mi i dalje vučemo ratne neraščišćene traume koje ponovo utiču na formiranje naših identiteta i mnogo čvršće vezuju vjersko i nacionalno, isključujući sve ono drugo i svakoga onog drugog i drugačijeg. Vjerujem da smo mi generacije koje su propustile trajnu priliku za katarzom, ali sam optimistična sa mladim ljudima koji dolaze, recimo oni rođeni iza 2000. koji žive na internetu, ne zanima ih što je bilo prije, fokusirani su na sebe i budućnost i identitet doživljavaju na jeda potpuno drukčiji, inkluzivan način. Naravno, i dalje postoji opasnost da i ove ljude neko radikalizuje i stvori od njih isključive, konzervativne nacionaliste, kaže Šunjić.

Vjeruje i da bi ovaj problem bh. društva mogao biti riješen kvalitetnim pritiskom iz Europske unije.

- Ponekad imam osjećaj da naši politički lideri čine sve samo kako ne bi ispunili tih 14 prioriteta. I ako je bilo pomaka u prethodnim godinama, smatram da ove godine zaista nazadujemo kada je u pitanju ispunjavanje prioriteta za pristup EU i poštivanja ljudskih prava, a bezbroj je primjera za to, od odlikovanja Vladimira Putina na Dan Republike Srpske, preko Zakona o kriminalizaciji klevete, najavi zakona o “stranim plaćenicima“ i zabrane pristupa LGBTIQ osobama obrazovnim ustanovama i vrtićima i bezbroj drugih primjera koji su u suprotnosti s vrijednostima Europske unije. Ponekad svi precjenjujemo ovlasti međunarodne zajednice u nadi da će ona riješiti sve naše probleme, što niti je njen posao, niti ima ovlasti za to. Slažem se da bi oni nekada trebali biti strožiji, pogotovo kad je u pitanju raspodjela sredstava koju naši političari više vole od preporuka i prioriteta za ispunjavanje koje izdaju, ali smatram da su ovdje civilno društvo i nezavisni mediji, ono malo što ih je ostalo i što nije potpaćeno i korumpirano jedina svijetla tačka promjene, kazala je na kraju Šunjić.

Stupanj građanskih i političkih sloboda u jednoj zemlji, ovisi izravno od prava na slobodu okupljanja. Funkcionalan zakonodavni okvir, u kojemu ključnu ulogu imaju policijske agencije, trebao bi da obezbijedi organizatorima nesmetano uživanje prava na slobodu mirnog okupljanja.

H. Ž.