Nacionalne  poglavice iz BiH, Dragan Čović, Milorad Dodik i Bakir Izetbegović su se u zadnjih nekoliko dana izredale na Pantovčaku i Banskim dvorima i svaki je na svoj način iskoristio bliske susrete s čelnicima susjedne Hrvatske da promovira svoje  interese i ideje.

Stalna kuknjava i nemoć

Uloga svojevrsnog ispovjednika je imponirala i predsjedniku Zoranu Milanoviću i premijeru Andreju Plenkoviću. Nikakve senzacionalne dogovore nismo dočekali, opet je 'kapitalac' ispao vješti Dragan Čović koji je u ulozi medijatora na noge čelnicima “Lijepe naše” doveo srpske i bošnjačke nacionalne vođe, a ne najviše državne dužnosnike. 

Stožernik je naravno marginalizirao hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, a dolazak Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića je vješto zlorabio i iskoristio za još jedno jednosmjerno informiranje ne samo predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića o jadima Hrvata u BiH nego i da putem hrvatskih medija “otvori oči” neupućenoj javnosti u Hrvatskoj o povijesnoj važnosti izmjena Izbornog zakona, legitimnosti predstavljanja, ali i da ukaže da za sve nevolje i kršenje prava naroda kojeg predstavlja nije krivac Milorad Dodik, kako se to u Hrvatskoj uglavnom misli, nego isključivo i presudno bošnjački nacionalni poglavica Bakir Izetbegović.  

Nasjeli na priču

Generalno i najvažnije, možda su Hrvati u Hrvatskoj donekle i nasjeli na Čovićevu priču po podobnim medijima i na dodatna pojašnjenja  njegovih poznatih jastrebova koji iz udobnosti Zagreba već godinama “sole pamet” o stanju u BiH i bošnjačkim zavjerama, ali domicilni Hrvati u BiH neće imati nikakve koristi od manipulativnih i jalovih trilateralnih razgovora u Zagrebu.

Dapače, mogli bi i dalje biti još i više žrtve inata i prkosa Bakira Izetbegovića i drugih sarajevskih aktera. Naprosto, problemi Hrvata u BiH se rješavaju u Sarajevu popuštanjem i kompromisom, a da bi čelnici države Hrvatske doista mogli pomoći svojom konstruktivnom politikom i konkretnim djelovanjem uz uvažavanje ravnopravnosti države BiH, nužno je da budu objektivno informirani.

To objektivno apsolutno znači da razumiju i prihvate činjenicu da ima mnogo pametnih i neopterećenih Hrvata u BiH koji misle malo drugačije od Dragana Čovića i njegovih uskogrudnih pristaša. To drugačije svakako podrazumijeva jednak odnos ili identičnu krivicu i Sarajeva u Banja Luke spram najmalobrojnijeg naroda u BiH.  

Jer, BiH je daleko kompleksnije pitanje od izmjena fatalnog Izbornog zakona i 'nesretnog' Željka Komšića. Iako osakaćeni, Hrvati u BiH u svojim redovima i dalje imaju briljantni naraštaj sjajnih intelektualaca koji drugačije vide svoju zemlju od isluženih ideoloških perjanica HDZ-a BiH i koji mogu pomoći da  Zagreb konačno progleda i uskoči na prave tračnice.

Nije Čović jedini Hrvat

Kucnuo je trenutak i prava je zgoda da Zoran Milanović i Andrej Plenković pozovu u Zagreb ili je možda još i bolje da u bh. prijestolnici u Sarajevu čuju što o svojoj zemlji, o političkim odnosima sa susjedima Bošnjacima i Srbima, Izetbegoviću i Dodiku, pa poglavito o vođenju hrvatske politike i višegodišnjem ponašanju Dragana Čovića i najjače hrvatske stranke HDZ BiH misle  primjerice: dr. , Mile Lasić,  dr. Ivan Vukoja, dr. Antonio Pehar, književnik Josip Mlakić, biskup Pero Sudar, dr. Franjo Topić, fra Ivan Šarčević, fra Drago Bojić, .dr. Franjo Šarčević, Jozo Ivančević, fra Mirko Filipović, Ivo Tomašević,  Dragan i Mladenko Marijanović, dr. Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović, Željko Ivanković, Ivica Đikić, Milo Jukić, Mirko Marjanović, Anto Domazet, dr. Drago Džambas...

To su imena koja su u trenutku rađanja ovog teksta pala na pamet, lista čestitih i inteligentnih Hrvata je veoma duga. Dragocjene bi bile i informacije poznatih gospodarstvenika koji zbog zategnutih odnosa imaju silnih poteškoća u poslovanju po “bošnjačkim” sredinama.

Posjet Pantovčaku i Banskim dvorima je gotovo “zabranjen” i čelnicima hrvatskih oporbenih stranaka: Iliji Cvitanoviću, Boži  Skopljakoviću, Slavenu i Nikoli Ragužu.

Zatvaranje očiju

Dokle god se budu svjesno zatvarale oči pred bh. stvarnošću niti Hrvati neće u ovoj rovitoj i slojevitoj zemlji imati sreće niti budućnosti. Da bi se bolest liječila prethodno je prioritetno potrebna ispravna dijagnoza. 

Stvarne dijagnoze već desetljećima Zagreb nema i nisu čudna onda lutanja i nepotrebne tenzije sa Sarajevom. Bošnjački čelnici, naročito “poglavica” Bakir Izetbegović svojom Erdoganovom, politikom majorizacije i agresivnog nametanja vjerskog u odnosu na državno snosi golemu odgovornost za težak položaj Hrvata i njihovo udaljavanje od države, ali nema amnestije za “srpskog poglavicu” Milorada Dodika koji je spriječio, a i danas to radi,  povratak desetina tisuća Hrvata na sadašnji prostor RS-a.

Ali, Milanović i Plernković bi napokon morali znati da Dragan Čović i njegov HDZ nisu u BIH riješili niti jedno krucijalno nacionalno pitanje. Što je još pogibeljnije, a Zagreb vjerojatno ne zna, veliki broj pobrojanih hrvatskih intelektualaca neupitno smatra da to Čović i nije htio rješavati i da u nesređenoj državi pod stalnim tenzijama lovi u mutnom i enormno se sa svojim stranačkim perjanicama bogati. J. S.