Piše: Dragan Bradvica

Prvi kvartal 2021. godine je iza nas a nažalost i ovo razdoblje obilježeno je divljanjem koronavirusa, velikim brojem preminulih osoba kao i ekonomskim problemima.

Sve ovo nažalost nije bio alarm za uzbunu našim političkim elitama da napokon počnu raditi ono za što su ih narodi i žitelji birali. Upravo suprotno, sav apsurd ove države izašao je na vidjelo pa smo svjedočili velikim korupcijskim aferama, nastavku nepotizma i klijentelizma, političari su jedini neokrznuti izašli iz ove krize pa su čak kupovali nove automobile, opremali urede…

Naravno, sve gore pobrojano na račun istih onih naroda i žitelja koji su ih birali. Isto tako, tijekom koronakrize i ona najkrupnija politička pitanja – uređenje države, izmjene Izbornog zakona BiH i Ustava BiH, bazični dogovor političkih predstavnika tri konstitutivna naroda – te njihovo rješenje udaljenije su no ikada.

Političari sa sve tri strane u ovoj krizi vidjeli su prigodu da se 'voda okrene na njihov mlin' te kreću s maksimalističkih pozicija. Sve tri strane konopac zatežu na svoju stranu pa je pitanje što će se dogoditi kada on pukne.

Dijametralno različita stajališta

Politički predstavnici bošnjačkog naroda, predvođeni SDA, i dalje ne odustaju od svojih ideja da se što je više moguće smanje ovlasti entiteta i županija, ako je moguće da se potpuno ugase, a da se političko uređenje kreće u smjeru jedan čovjek-jedan glas.

U tom scenariju bi se ukinula konstitutivnost naroda a BiH bi postala građanska država. Lider SDA Bakir Izetbegović prije nekoliko dana više nego jasno kaže kako pregovori s HDZ-om BiH neće uspjeti niti će doći do izmjena i dopuna Izbornog zakona BiH, a kamoli ustavnih promjena. Uz to, tvrdi kako ova stranka i politika koju zastupaju jeste ista ona kakva vlada u EU te da imaju podršku međunarodnih partnera.

S druge pak strane stižu potpuno oprečne poruke. Lider HDZ-a BiH Dragan Čović jasno tvrdi kako će Hrvati u BiH sljedeće godine birati svog člana Predsjedništva i Dom naroda. Iako nastupa s dijametralno različitih pozicija nego SDA, i njihov razlog za optimizam je isti kao i spomenutoj stranci - uključenost predstavnika međunarodne zajednice u BiH, američke i europske administracije.

Iako se, barem iz onoga što javnost zna, stvari nisu pomakle niti milimetra prema naprijed, Čović je optimista da se sve ono što čega nema posljednjih 10 ili 15 godina ipak može riješiti u idućih nekoliko mjeseci.

Treći dio slagalice u liku i djelu Milorada Dodika, čelnika SNSD-a, nije zainteresiran za bilo kakve izmjene zakona a ponajmanje za ustavne promjene. Nebrojeno puta je to ponovio kao i stav da RS više ne želi niti implementirati presudu Europskog suda za ljudska prava u slučaju 'Sejdić i Finci'.

Jedino što je on i političke strukture okupljanje oko SNSD-a jesu zainteresirane vraćanje na ono što je bilo na snazi 1996., odnosno vraćanje na izvorni Daytonsko-pariški mirovni sporazum. Naravno, na to nikada neće pristati stranke sa sjedištem u Sarajevu i dobar dio međunarodne zajednice pa je taj pokušaj u startu osuđen na neuspjeh.

Kuda plovi bh. brod?

Sve navedeno nije nikakva novost, nego konstanta posljednjih 25 godina ali u vrijeme nezapamćene krize u svijetu mnoge stvari su samo postale još vidljivije.

Također, sve češće i češće se kako u javnosti i medijima tako i iz pojedinih političkih krugova spominje raspad BiH. Svima je više nego jasno kako se to niti može niti hoće dogoditi u nekom kratkoročnom ili srednjoročnom razdoblju. Međutim, imajući u vidu da politički akteri u BiH ne mogu oko ničega naći zajednički jezik, a i u međunarodnoj zajednici već dugo nema sluha za cijelu regiju zapadnog Balkana te nespornu činjenicu da na scenu u Europi dolaze mlade političke snage s drugačijim vizijama i politikama, nitko ne može znati što će se događati za 20 ili 30 godina.

Ono što je poražavajuće za sva tri konstitutivna naroda i sve žitelje ove države jeste činjenica da je gro političkih stranaka spremno održavati ovakvo stanje, a ono je samo daljnje tonjenje u živom blatu i čekati kada će međunarodne okolnosti biti naklonjenije njima kako bi krenuli u smjeru svojih maksimalističkih zahtjeva.

S obzirom na to malo tko više želi da mu život prolazi u trulom sustavu, tim više ukoliko znaju da nema nikakve nade kako će biti išta drugačije idućih dva, tri desetljeća. Postavlja se logično pitanje hoće li itko ostati živjeti u BiH za 30 godina? Hoćemo li bukvalno tada biti zemlja staraca, političara i uhljeba?

Ukoliko se to dogodi, a ne da idemo prema tom scenariju nego jurimo u šestoj brzini, tada više niti nema smisla pričati o bilo kakvom uređenju, zakonima i Ustavu.