Piše: Dragan Bradvica

Europska unija se pretvara da nas želi, a mi se pretvaramo da provodimo reforme i sve svoje zadaće na europskom putu. Koliko smo samo puta neslužbeno čuli ovu rečenicu posljednjih godina.

Na početku je bila i šaljiva, ali kako su godine prolazile, a ovo se pokazalo kao gola istina, malo kome na zapadnom Balkanu bilo je do smijeha. Od početnog entuzijazma s obje strane, nade u bolju i zajedničku budućnost došli smo u vrijeme kada su na svim skupovima Unije riječi 'proširenje', 'članstvo', 'integracija u EU' postale bukvalno zabranjene, te se ne smiju naći u bilo kojem značajnijem dokumentu.

Postali smo – susjedstvo! Da, susjedstvo za koje, ruku na srce, svi u EU žele da bude stabilno, prosperitetno i napredno. Nitko na svojim vratima ne želi nestabilnost, sukobe, trzavice. Ali ništa više od toga. 'Zločesta balkanska djeca' ne mogu u 'uređenu europsku kuću', ekonomski i dalje vrlo jaku, jer najjače države ne žele da im ruše kakav-takav sklad.

A to je danas, nažalost po nas, jasnije no ikada – u deklaraciji koja se priprema za predstojeći summit ne može više stajati rečenica o 'nedvosmislenoj podršci europskoj perspektivi zapadnog Balkana'.

Naši propusti

Kao i sve drugo u životu, najprije treba krenuti od nas samih. Postavimo stvari ovako: Zbog čega bi obični Nizozemac, Danac ili Francuz u svoje društvo primio bilo koju državu regiji? Naročito nakon što unutar 'stare Europe' vlada uvjerenje kako im je dosadašnje proširenje na 'istočni blok' donijelo samo probleme.

Zbog čega bi jedna Švedska ili Finska digle ruke da se u EU primi država koja je prva u Europi po razini korupcije, nezaposlenosti, siromaštvu, poslovnoj klimi… i mnogo čega još? A to, nažalost, jeste današnja Bosna i Hercegovina.

Nisu ni drugi u regiji mnogo bolji. Naravno da je apsurdno očekivati da nas bilo tko primi 'preko reda', naročito u situaciju u kojoj ni sama Unija ne zna što bi sama sa sobom. Jednostavno posljednjih dvadesetak godina zapadnobalkanska šestorka nije dovoljno radila kako bi se približila Uniji. Naročito u područjima vladavine prava i ekonomske razvijenosti. Ovdašnji autokrati se ježe od te pomisli.

Ali otužna je i činjenicad a i kada su se uistinu potrudili da nešto urade, a Albanija i Sjeverna Makedonija uistinu jesu, iz Bruxellesa ih je dočekao šamar. Pobogu, ima li veće reforme od promjene imena države? A Sjeverna Makedonija to radi i, pazite sad, ne za članstvo, ne za zatvaranje bilo kojeg poglavlja, nego tek početak pregovora. A ni to ne može.

Jučer zbog Francuske ili Nizozemske, danas zbog Bugarske, sutra tko zna koga. Ali vrata ostaju zatvorena. I onda se 'eurokrati' ne mogu čudom načuditi kako ova regija ponovno tone u nestabilnosti, kako se razigrao 'srpski svet', kako sve više ljudi blagonaklone gleda na Rusiju, Kinu ili Tursku, kako opada podrška da se ide ka EU?

Albanija provodi sve što se pred nju stavilo kako bi počela pregovore, ali opet je stopirana. Razlog – vladavina prava. I OK, možemo se složiti da tu nema nekih radikalnih pomaka ka naprijed. Ali ima li iz u državama EU? Koliko bi današnjih članica EU ispunilo uvjete koje se stavljaju pred zapadni Balkan?

Kakvi se zakoni donose u dijelu država članica, jesu li oni u sladu s 'europskim vrijednostima'? Nisu li neki od čelnika u državama EU knjiški primjeri autokrata? Naravno da jesu.

Politike u EU

Sama EU se nalazi na raskrižju – hoće li i u kojem obliku postojati i ako hoće, kuda ide. Kada je MarkEyskens, bivši belgijski ministar vanjskih poslova, 1991. kazao kako je EU (točnije tadašnja Europska zajednica) 'ekonomski džin, politički patuljak i vojni mrav' vjerojatno nije mogao ni sanjati da će i 2021. te riječi biti točnije no ikada.

Nejedinstvo oko najbanalnijih odluka, svaka država vuče samo na svoju stranu, nemogućnost iole zajedničke vanjske politike pa se čelnici EU bukvalno blamiraju prigodom posjeta autokratima o Istoka, brojne krize na koje se odgovor čekao predugo dovode Uniju pred zid. I očekivano je da se neke stvari moraju mijenjati, a njih ponajviše upozorava francuski predsjednik EmmanuelMacron koji otvoreno poziva na značajne reforme unutar EU.

A tek nakon toga bi se razgovaralo o eventualnom proširenju. Dodajmo ovome kako je Macron EU vidi kroz 'koncentričnih krugova', a da je za zapadni Balkan navodi kako će biti u'krugu zajedničkih vrijednosti'. U tom krugu bili bi Rusija i Turska, pa onda je jasno kakva bi bila politika proširenja na regiju.

Jedan od velikih problema EU, ali i cijelog svijeta, jeste što i kvaliteta politika i političara pada. I dok smo mi navikli na autokrate koji su skloni svemu i svačemu, samo ne demokraciji, moralu i poštenju, Europa pamti velike lidere, velike državnike, velike politike.

Toga je sve manje i manje, jer se oni najbolji među nama sve manje i manje odlučuju baviti politikom (razloga je mnogo ali o njima nekom drugom prigodom). O tome svjedoči i izbor i sve peripetije oko aktualnog čelništva Unije. Nadalje, veliko je pitanje koliko ljudi koji se izravno bave zapadnim Balkanom znaju i žele znati o ovoj regiji, njenoj prošlosti, sadašnjosti ali i projekcijama budućnosti? Nije u tom smislu nevažno napomenuti da se posljednjih godina u cijeloj regiji može vidjeti ono što je nekada bilo nezamislivo – da najviši dužnosnici međunarodne zajednice više ne pregovaraju u institucijama i s izabranim dužnosnicima, nego na raznoraznim drugim mjestima s liderima stranaka.

Jasno je kako je to lakše i vjerojatno svrsishodnije jer tako se u ovoj žabokrečini tako je najlakše nešto postići. Ali jesu li to 'europske vrijednosti'? Što bi se dogodilo da u Austriji ili Španjolskoj preskočite institucije, premijera ili predsjednika i s par lidera najjačih stranka sjednete u kafanu i dogovorite najkrupnije političke promjene u zemlji? Nemoguće, zar ne? E u nas je to postalo normalno.  

I tako, na kraju balade tu smo gdje jesmo. Ponajviše zbog nas samih. U slučaju da smo u posljednjih 20 godina postali uređeno društvo, da zakoni vrijede za sve na jednak način, da smo država u kojoj se napreduje po razini obrazovanja i sposobnosti, a ne posjedovanju 'partijskih knjižica', da smo razvili pravu tržišnu ekonomiju, a ne 'politički kapitalizam' za obitelj i kumove političkih lidera, da smo sklonili politiku iz obrazovanja, a ne da nam je obrazovni sustav u dobroj mjeri proizvođač politički poslušne mladeži, da nismo postali država u kojoj ako nisi u korupciji ne možeš preživjeti u ovoj truleži, ne bi nas Unija odbila.

U to budite sigurni. U tom scenariju danas bi bili dio Unije. Ali nismo. I, ono što se do sada šaputalo, sada je jasnije no ikada – nećemo ni biti. Realno, da se proces proširenja i nastavlja, da ima velike volje svih unutar EU za prijem, BiH sigurno ne bi tamo završila barem desetak godina, jer se ovdašnji vlastodršci svih ovih godina svojski trude ne ispunjavati bilo što što im je zadaća.

A, ono što je najgore za sva tri konstitutivna naroda i sve žitelje ove zemlje, sada više i ne moraju. Za vlastite narode i žitelje ih nikada nije bilo pretjerano briga, a sada nemaju niti neki preveliki pritisak iz EU. A stav kako ova regija neće u EU je šamar upravo tim, običnim ljudima, ljudima koji se još nadaju boljoj, europskoj budućnosti BiH.

Ta budućnost je jedna od rijetkih vezivnih faktora u BiH, svi žele ka Uniji i upravo je to ono što dužnosnici najjačih država Unije nikako da shvate. Na ovakav način samo će se nastaviti dekadencija svih pora života, oni koji su još tu će bježati, za 30 ili 40 godina u BiH će ostati milijun do milijun i pol stanovnika – umirovljenika i uhljeba. A tada u vodu padaju sve priče, planovi, politike…