Piše: D. Lukić

mostar@dnevni-list.ba

Prošle su već 22 godine od ubojstva moga supruga Smaila Hrnjičića… Do danas istražiteljski i pravosudni organi nisu učinili apsolutno ništa. U početku sam vjerovala će se ovaj slučaj riješiti u nekom razumnom roku jer si im iz mnogih institucija tako i obećavali. Evo, nakon 22 godine šta reći. Sve je ostalo ne obećanjima, a ništa se nije riješilo. 

Ovim riječima Dunja Hrnjičić podsjeća na mučnu životnu priču. Svake godine u isto vrijeme, 28. veljače, na godišnjicu ubojstva supruga i teškog ranjavanja sina apelira na istražne organe, posebno one u Mostaru, da ulože napore i otkriju ubojicu. 

-Danas sam potpuno razočarana i sigurna sam da nitko od nadležnih ne radi ništa kako bi riješio ubojstvo moga supruga, govori Dunja za naš list. 

Danas se navršavaju 22 godine od ubojstva Smaila Hrnjičića u Mostaru i teškog ranjavanja njegovo sina Armena. Ubojice, kao i nalogodavac tog zločina nikada nisu pronađeni, a iako je slučaj formalno i dalje otvoren pitanje je bavi li se itko njime osim supruge pokojnog Smaila, Dunje Hrnjičić.

Svake godine u isto vrijeme Dunja iznova ponavlja svoju tešku i mučnu priču.

-Dana 28.2.2024. se navršavaju 22 godina od ubojstva moga supruga Smaila. Ubili su ga u njegovim najboljim godinama, 60-tim, kada je bio pun snage i elana, kada je puno radio da prehrani svoju obitelj, kazala je Dunja Hrnjičić za Dnevni list.

Danas se navršavaju 22 godine od ubojstva Smaila Hrnjičića u Mostaru 

Bez odgovora nadležnih

Krajem veljače 2003. tada 60-godišnji Smail Hrnjičić je smrtno stradao u eksploziji podmetnute ručne bombe nakon završetka obnavljanja stana obitelji Batlak u blizini mostarske tržnice. Smail je došao u stan pokupiti alat i radno odijelo iz plakara. U trenutku kada je ušao u stan eksplodirala je podmetnuta bomba i Smail je poginuo na licu mjesta, dok je njegov sin Armen teško ranjen. Armen je preživio i dugo se oporavljao, te i danas ima posljedice teškog ranjavanja.

-Tužitelji i istražitelji su se na mom slučaju stalno mijenjali, i svaki se iznova morao upoznavati s predmetom. Praktički sa svakim novim istražiteljem i tužiteljem se moralo krenuti iz početka, od svjedočenja, izjava itd. I sve je to bilo bezuspješno. Jedno vrijeme predmet je bio arhiviran, tražila sam da se ponovno otvori. Tada je na njemu bilo upisano ime i prezime tužiteljice koja ga je trebala preuzeti. Kada sam potražila i pronašla tu tužiteljicu, ona pojma nije imala o tom predmetu. To vam dovoljno govori, ogorčena je Dunja. 

-Posljednja tužiteljica je otišla na bolovanje. Uputila sam 21. 1. 2025. dopis kantonalnom tužiteljstvu, gospodinu Zdenku Kovaču da me primi na razgovor uz obavezno prisustvo tužiteljice koja je zadužena za moj slučaj, kao i istražitelja. Do danas nisam dobila nikakav odgovor, dodaje Dunja. 

Mučna priča

Dunja se s tugom prisjeća svemu što je prethodilo ubojstvu…

-U predratnoj firmi 'Elektrohercegovina' za njega više nije bilo mjesta mada je bio izuzetan majstor i vrlo cijenjen. Istina, tada je bilo mnogo novih ljudi, ali to nije opravdanje jer je bilo dosta i onih koji su ga dobro poznavali. Razlog je bio taj što je poslije logora, budući je preživio veliku traumu jer je s njim bio i sin Armen, na moje inzistiranje otišao u Njemačku. Zajedno s njim su pošle i kćerke, jedna maloljetna i druga 20-godišnjakinja. U Njemačkoj su ih primili divni ljudi koji su im puno pomogli i kojima sam vječno zahvalna. Čak su poslije smrti moga muža došli po najmlađu kćerku, školovali su je i magistrirala je, priča Dunja.

-Ja sam ostala da bi koliko toliko pomogla sinu i još nekim članovima obitelji, mada i ja više nisam imala gdje stanovati jer sam izbačena iz vlastitog stana. Sve te strahote koje sam preživjela, rat, logor, borba za opstanak, djeca i muž tako daleko u svijetu, to nije bilo tako strašno kao vijest o iznenadnoj smrti moga muža i teškom ranjavanju sina. Muž je po povratku iz Njemačke, gdje je mogao ostati za stalno ali je želio što prije doći u svoj grad i započeti sve iz početka, radio sve moguće poslove, tako da je i taj stan renovirao da bi koliko toliko zaradio da prehrani svoju familiju. Radio je i na lijevo i na desnoj strani grada jer su ga ljudi tražili, znali su da je izvrstan majstor. Nije se bojao jer je bio izuzetno dobar i pošten čovjek. Nikada se nikome nije zamjerio i ljudi su ga voljeli, nastavlja Dunja i dolazi do najgoreg trenutka života.

-Budući da je bio izuzetno precizan i uredan, taj kobni dan je otišao da pregleda stan i provjeri je li sve u redu i pokupi alat i radno odijelo. Da nesreća bude još veća s njim je pošao i naš sin. U momentu kad je podigao ruku da uzme odijelo eksplodirala je bomba koja je bila ispod i kasnije se ispostavilo da je bila bez osigurača koji nikada poslije nije bio nađen. Od dobivenih povreda muž je na licu mjesta preminuo, a sin je vrlo teško ranjen. Zahvaljujući doktorima Čustović i Hajdareviću, kao i ostalom osoblju bolnice, sin je preživio. Od fizičke i psihičke traume liječio se godinama. Posljedice još i danas osjeća. Trauma, i to teška trauma je ostala na svim članovima moje familije, kazala je Dunja.

Da stvar bude gora, istražitelji su je nakon toga pokušavali uvjeriti da je Smail sam postavio bombu!

-Pored teške tragedije koja nas je snašla, borbe moga sina da preživi jer su povrede bile užasne, svakodnevnog odlaska u bolnicu, ja sam u to vrijeme morala dokazivati da je mom suprugu postavljena bomba, a ne da je on postavio kako su na početku htjeli prikazati, razočarana je Dunja.

Sramota institucija

Kaže da je odavno izgubila povjerenje u institucije, koje godinama ne nude nikakvu nadu da bi se slučaj mogao razriješiti.

-Obilazila sam godinama sve moguće institucije. i domaće i strane, ali sve se završilo na obećanjima, ponavlja Dunja.

Za sve ove godine mijenjali su se tužitelji i istražitelji ali bez rezultata.

-Sumnjam da će ih uskoro i biti. Uvijek pusta obećanja i kažu 'radimo', ali vrlo je teško poslije 20 godina istražiti slučaj. To smatram sramotom našeg tužiteljstva jer kada za toliko godina nisu ništa uradili, onda kako će sada. Ja svake godine ovako na godišnjicu ubojstva mog supruga govorim za novine i portale s ciljem da se ne zaboravi ovo ubojstvo, ali i ostala ubojstva u Mostaru koja nikada nisu riješena, a o kojima više nitko i ne govori. Nalaze se u arhivi kao što je to bio slučaj jedne godine i s mojim predmetom.

Njena potraga za istinom traje već 22 godine.

-Neću odustati dok sam živa. Ovim putem bi molila sve ljude koji imaju makar mala saznanja o ovom ubojstvu da prijave Tužiteljstvu, barem anonimno. Sigurna sam da takvi postoje i molim da skinu taj teret sa sebe i da prijave na bilo koji način, bila bi im vječno zahvalna, zaključila je Dunja Hrnjičić, koja napominje da je u to vrijeme u Mostaru bilo još ubojstava za koja nitko nije odgovarao.