Piše: Slaven Nikšić

 

I dok Aleksander Čeferin poručuje kako će se publika na europske stadione vratiti prije nego se misli, naše državne vlasti zajedno s Nogometnim savezom BiH tipično su korak iza pa ne mogu i vjerojatno neće na stadione vratiti ni nogometaše. A publiku će možda otjerati - zauvijek.
Ljubitelji nogometa ne biraju – oni jednostavno vole nogomet i sav dekor koji on sa sobom nosi, makar pričali o sudačkim krađama/previdima i kvaliteti koja se preuveličava. Jasno, pričamo o ljubiteljima bh. nogometa koji, bez obzira ma sve manjkavosti našeg elitnog ranga, Premijer ligu vole, vole svoje klubove i prate ih po BiH. Ta im je sreća trenutno uskraćena, oduzela ju je pandemija zvana korona, koja je naš nogomet, tako izgleda, pogodila snažnije nego najveće svjetske lige koje će izgubiti stotine milijuna eura. A zapravo nije ni bitno koliko je tko novca imao prije pandemije, jer bogatima će nedostajati njihovi milijuni, malima njihove stotine - bitan je stav, način na koji su se države, nacionalni savezi i klubovi postavili prema ovoj pošasti koja je usporila svijet…, nažalost, naši su se postavili mlitavo, neodlučno i s previše 'što ako ovo, što ako ono' pitanja.

Zašto smo prokleti?

Zašto smo prokleti, zašto pljujemo i u ono što vrijedi, a da Premijer liga vrijedi zorno je ljetos pokazao i jedan Zrinjski koji je iz Europe izbacio jedan Utecht. Zašto se država nije digla na noge da što prije vrati sportske kolektive na noge kada djeluje da je opasnost skoro pa prošla, sada kada se sve ponovno otvara i kreće? Zašto se vlasti u RS-u nećkaju oko ranijeg datuma za dozvolu bavljenja profesionalnim sportom (zasad stoji 1. srpnja), kada situacija više nije alarmantna, kada je ukinuto izvanredno stanje? Zašto u Nogometnom savezu BiH šute i mute, zašto odugovlače s odlukom o prekidu/nastavku, kada je UEFA-in rok ponedjeljak? Zašto svi koji smo u nogometu i oko njega živimo u nepotrebnoj neizvjesnosti?
Zašto, zašto, zašto? Previše pitanja, a smislenih odgovora nigdje. Situacija je to koja izaziva sumnjičavost, a koje na ovim prostorima imamo napretek. Sumnjičavost koja je oduvijek, kao neuništivi virus, živjela u našem nogometu koji se sadomazohistički hrani teorijama zavjere, kojih će nakon ove farse sa nastavkom/prekidom prvenstva biti još više. Teorijama zavjere koje teško da će pomoći našem nogometu da prizdravi… a bolestan je dugo. Bio je i prije one ustavne smjene u Savezu koju je kao moralna figura predvodio Ivica Osim, to je ostao i nakon što je NS BiH dobio jednog predsjednika. Dakle, vrtimo se u krug. A par godina unatrag nije djelovalo tako…

Privid napretka

Vratimo li film unatrag par godina, zaista smo imali privid napretka. Liga je skraćena sa 16 na 12 klubova, dobilo se na kvaliteti, dobili smo više kvalitetnih utakmica, prvenstva su zaista postala tijesna. UEFA je usput naše elitne klubove natjerala i potpomogla da podignu svoju infrastrukturu na višu razinu, lagano je broj značajnih transfera (iz naše perspektive) postajao brojniji, sve je djelovalo kao da malim koracima kreće naprijed, ali kreće. Međutim, sada je to sve palo u vodu.  Jer su u RS-u (sa svakim pravom) odlučili djelovati odvojeno od Federacije, jer nikog nije briga za sport/nogomet u kojem mnogi rade i od njega žive, jer Savez djeluje presporo, jer klubovi, svaki od njih, djeluju samo po principima koji samo njima odgovaraju.
Vide li to sve navijači? O da. Itekako. I mogli bi nakon što nam se vrati nogomet, odnosno već sada, i progledati – ali na način da sve počnu gledati očima punim zavjere. To naravno nije dobro, ni za koga, ali situacija je takva da je umjetna neizvjesnost oko nastavka prvenstva svima na oči navuklo mrak i natjerala nas da se zapitamo: 'Kako čitava regija može restartati prvenstva a mi ne možemo?'
Odgovor naravno leži u činjenici da nam je nogomet organiziran kao i država… a tako smo željeli vjerovati da je loptanje to nekako nadraslo.