PIŠE: Mateusz Morawiecki, Premijer Republike Poljske

11. studeni je zvaničan Dan nezavisnosti Poljske jer je ovog dana 1918. godine Poljska ponovo stekla nezavisnost. 1795. godine Poljska je prestala postojati kao rezultat sporazuma između tri sile - Rusije, Pruske i Austrije. Poljske nije bilo na mapama Svijeta 123 godine, ali je postojala u srcima Poljaka.

Poljaci su 123 godine na razne načine pokušavali da izgrade svoju autonomiju u zatočeništvu, borili se za slobodu u brojnim ustancima, ali je tek Prvi svjetski rat stvorio geopolitičke uvjete za obnovu nezavisne, suverene države.

Povijest pada i ponovnog rađanja Poljske nakon 123 godine je elementarno znanje za svakog Poljaka. Nažalost, prilična nepoznanica na Zapadu. Ipak se radi o uništenju jedne od najvećih država na kontinentu. Republiku oba naroda („Rzeczpospolita Obojga Narodów“), Poljsko-litvansku uniju – kako se zvala ova zemlja - napali su i likvidirali njeni susjedi. Zarobljeni su ne samo Poljaci, već i litvanski i ukrajinski narod.

Prva Rzeczpospolita (Republika - konvencionalno ime federalne države sastavljene od Kraljevine Poljske i Velikog vojvodstva Litvanije, koje se koristilo u Poljskoj za period od sredine petnaestog stoljeća, odnosno od stvaranja temelja plemićke demokracije, kroz period postojanja Poljsko-litvanske zajednice do Treće podjele, odnosno do likvidacije države 1795. godine) je bila prvi republički projekt koji je na takav način razvijen u Europi.

Dok je zapadno iskustvo modernog uređenja bilo zasnovano na razvoju jake, centralizirane države, Poljska je željela da bude decentraliziranija zemlja, s više slobode za svoje građane.

Ovaj projekat imao je svoje nedostatake i na kraju je uništen u sukobu sa agresivnom silom osvajača. Istovremeno, njegove ambicije da stvori prostor za suživot mnogih nacija i kultura ostaju na snazi ​​do danas. Ovaj alternativni put ka modernom državnom uređenju mogao bi biti inspiracija za današnju EU.

U Poljskoj nezavisnost slavimo 11. studenog. Dana 10. studenog 1918. u Varšavu je došao Józef Piłsudski, čovjek koji je najviše doprinio oslobođenju zemlje. Prvi svjetski rat je završio sljedećeg dana. Ali za Poljsku je to zapravo bio tek početak borbe.

Mlada zemlja u iduće dvije godine morala se suočiti s prijetnjama kako s istoka, tako i sa zapada. Ni revolucionarna Rusija ni Njemačka nisu pristale na nezavisnost Poljske. Već 1920. godine Crvena armija je stajala na vratima Varšave. Istovremeno, njemačka propaganda je pisala da je Poljska samo privremena država. Činilo se da je sudbina Druge Poljske Republike osuđena na propast. A ipak se ispostavilo drugačije. Vojska Piłsudskog odbila je navalu boljševika i spasila ne samo Poljsku, već i cijelu Europu.

Postoji upadljiva sličnost s borbom između Ukrajine i Rusije u povijesti poljske borbe za nezavisnost. Putinova propaganda također pokušava da dokaže da Ukrajina kao nezavisna država ne može postajati, da sama ukrajinska nacija zapravo i ne postoji. U veljači, kada je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, niko joj nije davao šansu da pobjedi. Činilo se da joj je sudbina presuđena. A ipak se ispostavilo drugačije.

Sudbina Poljske i Ukrajine dokazuje da povijest nije zamka iz koje se ne može pobjeći, te da čak i najmoćnija sila mora voditi računa o snazi ​​naroda koji želi slobodu. Naša povijest je više puta poricala sve pristalice povjesnog darvinizma.

Ima i onih koji mjesto Poljske na mapi svijeta tretiraju kao prokletstvo. Međutim, umjesto kletve, radije bih govorio o blagoslovu. Svijest o prijetnjama razvila je kod Poljaka specifičan geopolitički osjećaj – oprez, koji nam omogućava da bolje sagledamo predstojeće izazove i opasnosti. Nije slučajno da je Poljska prva upozorila na oživljavanje ruskog imperijalizma. Tokom stoljeća, naučili smo da budemo oprezni.

Ova budnost nam također daje poticaj da tretiramo nezavisnost kao stalni zadatak. Zbog toga ćemo u bliskoj budućnosti izdvojiti 3 posto BDP-a za sigurnost. Zbog toga smo izgradili Baltic Pipe, plinovod koji ide preko Sjevernog toka, suprotno ruskim interesima. Zbog toga ulažemo u izgradnju nuklearnih elektrana. Pitanje nezavisnosti danas se rješava na mnogim frontovima, a zaštita granica je samo jedan od njih. Brinemo se za nezavisnost Poljske ne samo s osjećajem odgovornosti za buduće generacije Poljaka. Kao vođa istočnog krila NATO-a, štitimo čitav savez. Kao i prije sto godina, Zapad sada može računati na Poljsku.

Tekst je objavljen zajedno sa poljskim mjesečnikom "Wszystko co najważniejsze"(„Sve što je najvažnije“) u historijskom projektu sa Institutom za nacionalno sjećanje i Poljskom nacionalnom fondacijom.