Tradicija i Škola rukometa, klupska infrastruktura, simbioza kluba i navijača, kluba i grada, čini fenomen zvan Izviđač!

Razgovarala: Antonela Marinović Musa

mostar@dnevni-list.ba

Dugogodišnji sportski novinar i urednik Nikica Šiljeg pred domaćom publikom predstavit će monografiju „Ljubuška rukometna priča“. Promocija ovog vrijednog djela koje govori o RK Izviđač održat će se u hotelu Bigeste, u petak, 10. svibnja, s početkom u 20 sati. Tim povodom razgovarali smo s gospodinom Šiljegom koji nam je otkrio sadržaj monografije, ali i podatke o sportskim uspjesima Izviđača koji su možda manje poznati javnosti.

Poznato je da je ljubuški RK Izviđač rasadnik vrhunskih sportaša, onih koji danas brane boje brojnih poznatih klubova i rukometne reprezentacije Hrvatske. Izviđač je, zapravo, dio sportskog i kulturnog identiteta Ljubuškog o čemu možete posvjedočiti i Vi, kao dugogodišnji sportski novinar i urednik, koji prati i bilježi sve bitne podatke i zanimljivosti vezane za ovaj klub. Kada kažemo Izviđač – koja je tajna uspjeha i jeste li i sami predviđali ovakav sportski uspjeh jednog kluba koji se može pohvaliti s najboljom Školom rukometa na ovim prostorima?

 -Nema nikakve tajne takvog uspjeha ili fenomena ljubuškog rukometa, odnosno rukometnog kluba Izviđač kako je naslov jednog poglavlja ove monografije. Taj uspjeh kombinacija je nekoliko faktora koji su doveli do njega. U prvom redu to je iznimna i dugotrajna klupska tradicija, jer je podnaslov monografije 68 godina igranja rukometa u Ljubuškom (1956. - 2024. godina). Zatim, tu je pravodobna izgradnja neophodne infrastrukture potrebne za trening i odigravanje utakmica, što se pogotovo vidi od izgradnje Gradske športske dvorane (1998.).

 Sljedeći faktor je izgradnja onoga što se uobičajeno naziva „klupska infrastruktura“, od stručno-trenerske strukture do sve ostale pomoćne (liječnici, fizioterapeuti, oružari, administrativno osoblje, itd.). Uz navedeno ide i izgradnja klupske upravljačke strukture, od vodećih ljudi kluba (Mucić, Kraljević...) te strukture klupskih predstavnika u tijelima saveza. Ne smije se zaboraviti ni čuvena Škola rukometa, sada ponovno Rukometna akademija Izviđač, rasadnik mnogobrojnih kvalitetnih igrača i igračica. Kao šećer na kraju dolazi utjecaj naših navijača i ljubitelja rukometa u našem gradu na sve što se događa u klubu i oko njega. Ta simbioza kluba i navijača, kluba i grada, skupa sa svim prethodnim faktorima, u konačnici čini to što se naziva fenomenom ljubuškog rukometa ili rukometnog kluba Izviđač.

Od 2016. godine marljivo ste radili na pripremi monografije „Ljubuška rukometna priča“ koja zorno prikazuje sve ono što se događalo kroz 68 godina rukometne tradicije u ovome gradu. Sada kada je monografija spremna za predstavljanje u javnosti, možete li nam otkriti, makar u kratkim crtama, što očekuje čitatelje?

-S formalne strane, monografija ima 504 stranice teksta opremljena s oko 390 fotografija i ostalih ilustracija, a podijeljena je u devet poglavlja. U početnom uvodnom poglavlju su i dvije recenzije, poznatog sportskog novinara zagrebačkih Sportskih novosti Dražena Pinevića i nekadašnjeg igrača, funkcionera i sveučilišnog profesora iz Sarajeva Mustafe Demira. U sljedećih šest poglavlja daje se presjek svih klupskih natjecateljskih sezona i rukometaša i rukometašica, počevši od prve (1960./1961.) u kojoj su igrali naši rukometaši pod imenom ORK Ljubuški do prethodne (2022./2023.). Usporedo s pregledom rezultata, ljestvica prvenstvenog poretka te opisa događanja u pojedinoj sezoni, dane su i sličice onoga što se događalo vezano uz klub i ljubuški rukomet (portreti igrača, pojedinih događaja i slično) iz razloga da se pokuša malo razbiti monotonija suhoparnog nabrajanja statistike, rezultata, tablica... Posljednja dva poglavlja monografije posvećena su međunarodnim nastupima ljubuških rukometaša i rukometašica (1998. - 2023.) te zaključnim poglavljem.

Inače, nakladnik monografije (1000 primjeraka) je Rukometna akademija Izviđač. Korice je uradio Zlatan Lukenda (ArtgaleryLJ), prijelom i tehničku pripremu uradio je Tomislav Primorac, lekturu i korekturu također Tomislav Primorac i Iva Šuvak-Martinović, a monografija je tiskana u grudskom Grafotisku.

Monografija, između ostalog, obiluje i brojnim fotografijama. Jesu li Vam neke od njih ustupili i nekadašnji rukometaši i rukometašice Izviđača i koliko su, općenito, pomogli pri nastanku ovog djela?

-Najveću pomoć u prikupljanju starih fotografija rukometaša i rukometašica pružio mi je prijatelj, školski kolega i sam nekada talentirani igrač Izviđača Zlatan Lukenda, kao i mnogi drugi nekadašnji igrači i igračice: Zdenka Vukojević-Pavlak, Nada Šimić-Alilović, Kemal Hrnjičević, Ranka Mitrović-Boto, zatim djeca i ostali članovi obitelji nekadašnjih igrača i trenera: Damir Primorac, Azra Spajić, Jasna Gujić, Mladen Škorput, Zvonko Herceg…

Jedan dio tih fotografija potječe i iz klupske arhive, kao i iz moje arhive starih novinskih članaka i priloga te onoga što sam pronašao u novinskim arhivima predratnih izdanja različitih listova i časopisa (bh. izdanje zagrebačkih Sportskih novosti, zatim sarajevsko Oslobođenje i Večernje novine, pa mostarska Sloboda…).

Ljubitelji pisane riječi i ljubuškog rukometa Vaše djelo mogu pronaći i u Knjižnici Ljubuški. Osim u Knjižnici, gdje zainteresirani mogu nabaviti monografiju?

-U dogovoru s klubom koji sada raspolaže s 1000 primjeraka monografije, plan je da se ona može nabaviti i na samoj promociji u hotelu Bigeste, a kasnije i u klupskim prostorijama.

Ako se osvrnemo na prošlost i rukometne uspjehe s kojima mlađe generacije nisu upoznate, možete li neke od njih posebno izdvojiti?

-Možda bi tome u prvom redu trebalo izdvojiti one prve uspjehe ljubuških rukometaša i rukometašica, osobito ovih drugih na samim počecima igranja rukometa u našem gradu. Tako je prva generacija ljubuških rukometašica predvođena Sonjom Šimunović-Pavlović, Olgicom Mikulić-Šimić i ostalima postigla značajan uspjeh na tada tradicionalnim prvosvibanjskim turnirima gradskih reprezentacija. Bila su to zapravo neslužbena prvenstva BiH jer se nije igralo ligaško natjecanje kod rukometašica. Na četiri takva turnira od 1959. do 1962. godine naše rukometašice su osvojile tri druga i jedno šesto mjesto. Rukometašice su također prve ostvarile plasman u Republičku rukometnu ligu BiH (u sezonama 1967./1968. i 1968./1969.), tako da se slobodno može reći kako su one u tim početnim godinama bile perjanice ljubuškog rukometa.

Muškarcima će to uspjeti nešto kasnije (u sezoni 1975./1976.), no tek od sezone 1979./1980. i jedni i drugi će igrati republički natjecateljski rang u kontinuitetu, rukometaši sve do sezone 1990./1991., a rukometašice nešto kraće, do sezone 1985./1986. Kontinuitet dobrih igara i postizanja još boljih rezultata nastaviti će se i po obnovi klupskih aktivnosti poslije Domovinskog rata, tako da će rukometaši od ukupno šesnaest naslova prvaka i pobjednika kupa u okviru RS Herceg-Bosne osvojiti njih petnaest. I u natjecanjima pod ingerencijom RS BiH nastavio se taj niz uspjeha, pa evo rukometaši ove sezone slave i jubilarni deseti naslov prvaka BiH (uz tri naslova pobjednika kupa BiH), dok rukometašice uz jedan osvojen naslov prvakinja BiH imaju i četiri naslova osvajačica kupa BiH.

Na nedavnoj tribini „Žene u ljubuškom sportu – pogled u prošlost i sadašnjost“ istaknuli ste kako su u počecima rukometašice bile izuzetno uspješne i postizale zapažene rezultate. Kako danas gledate na budućnost ženskog, ali i muškog rukometa u Ljubuškom?

-Najvažnija i temeljna stvar u procjeni izgleda klupske budućnosti jest kvaliteta i kontinuitet rada s mlađim dobnim uzrastima. Drugačije rečeno, rada u okviru Rukometne akademije Izviđač koja odnedavno ponovno nosi to ime. Ako se taj rad pokaže kvalitetnim, odnosno ako on producira nove i nove generacije kvalitetnih rukometaša i rukometašica, klupska budućnost bit će svijetla i uspješna. Ne može se i ne mora svake sezone biti prvi, makar tome uvijek treba težiti, ali kvalitetan rad s mlađim klupskim selekcijama mora ostati temelj i prioritet klupskog djelovanja.