Povodom napada na Hrvate i radikalizaciju Bošnjaka nakon „zapaljivih“ izjava Bakira Izetbegovića
Hrvatska stranka prava (HSP) osuđuje napad na hrvatskog učitelja u Bugojnu i s pozornošću prati cjelokupno stanje i radikalizaciju odnosa Bošnjaka i Hrvata u Srednjobosanskoj županiji. Tu je i kamenovanje hrvatskog autoprijevoznika kao i još neka zastrašivanja i napadi na povratnike i hrvatsku imovinu, kao i devastaciju kapela i groblja.
Svjesni smo opasnosti proširenja međunacionalne netrpeljivosti posebice u miješanim kantonima/županijama i tako je za očekivati da u Hercegovačko-neretvanskoj županiji, posebice gradovima Mostaru i općini Stolac, dođe do problema. Za to su odgovorni čelnici SDA i njegov predsjednik Bakir Izetbegović koji se u posljednje vrijeme „izvratio“ na Hrvate i Zagreb, te vrijeđa Hrvate pričom o „nacionalnoj manjini“, ali i čelnici HDZ BiH koji prkose Bošnjacima nekim novim ali nadasve pogrešnim Hrvatsko-Srpskim odnosima. Izetbegović zaboravlja da je gruntovno i katastarski BiH, ali i povijesno, daleko više hrvatska nego bošnjačka ili srpska.
Pravaši su tu davno raščistili i nemaju dvojbe. Nama danas isto misli Milorad Dodik, kao što je nekada mislio i radio Radovan K. ili Momčilo K., i nema ideološke razlike među njima samo su u pitanju finese i maske. Upravo ta velikosrpska politika je poražena, između ostalih i zahvaljujući postrojbama Hrvatskih oružanih snaga (HOS) i našim bojovnicima, ali se sada pokušava oživjeti na temeljima sve lošijih odnosa Hrvata i Bošnjaka.
Milorad Dodik podvaljuje da Hrvati se kaju što su 1. ožujka 1992. glasovali za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, a istina je da su svi Hrvati i sa srcem i sa razumom glasovali za Bosnu i Hercegovinu, da BiH izadje iz tadašnje krnje Jugoslavije, odnosno od srpskih nacionalista zamišljene Velike Srbije. Za Hrvate Bosna i Hercegovina je neupitna i žestoko se protivimo Dodikovim pozivma na raspad Bosne i Hercegovine, koje su populističke prirode , ali itekako štete ekonomskom napretku Bosne i Hercegovine, jer odbija strane investitore, koji ne ulažu novac u nestabilna područja.
Kada su u pitanju Hrvatsko-Bošnjački odnosi, oni su dosta složeniji i tu mi Hrvati moramo i trebamo, u osobnom interesu, i u interesu Republike Hrvatske ali i u interesu cijele Europe, graditi balansirane i dobre odnose. Bošnjacima su Hrvati jedini istinski prijatelji, kao politički narod i treba konstantno raditi na tome da to Bošnjaci razumiju i shvate na jednostavan način. To se potvrdilo u zadnjih sto godina više puta. Međutim, i oni sami moraju proći svojevrsnu katarzu i pročistiti se od natruha totalitarizma, posebice vjerskog radikalizma, i komunizma kao ideologije u koju su dosta vjerovali u propaloj Jugoslaviji.
Nema više bratstva i jedinstva, kao i socijalizma, nego i sami moraju raditi i pokazati da im je stalo do ovakve Bosne i Hercegovine, kao jednog stolca sa tri noge, a ne da uporno otkidaju dijelove „hrvatskog oslonca“. Bosne i Hercegovina nije, niti će kada biti, Jugoslavija u malom i ne treba nitko o tome sanjati. Bošnjaci znaju tko im je pomogao da postanu narod u Jugoslaviji kada su s malog „m“ dobili status velikog „M“ i da je tome zaslužno Hrvatsko proljeće sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Također, znaju tko ih je pomagao u Domovinskom ratu i tko je primao izbjeglice te preko koga je išla sva pomoć ali i tko je prvi priznao BiH. Možda se na trenutak politički establišment u Sarajevu, zbog osobnog nedostatka političkih rezultata i međusobnog trvenja, želi više svidjeti. Međutim od Austougarske monarhije, prve i druge Jugoslavije, pa i Drugog svjetskog rata, ali i Domovinskog rata, poznato je kako Bošnjaci imaju najbolji status u Europi upravo u Hrvatskoj, najveću džamiju upravo u Zagrebu i najvećeg političkog prijatelja upravo među Hrvatima. Trenutačni odnosi i neka osobna ljutnja i apatija, nije odraz dubljih odnosa i potrebe samih naroda za mirom i blagostanjem, piše u priopćenju HSP-a koje potpisuje predsjednik te stranke Nikola Raguž.