Kostiantin Gončarov radio je kao novinar za Deutsche Welle do 2022. godine. Nakon početka ruskog agresorskog rata, kao i mnogi drugi Ukrajinci, dobrovoljno se prijavio kao vojnik u ukrajinsku vojsku. Ovo je njegov izvještaj o osobnim iskustvima nakon tri godine rata u njegovoj domovini, piše DW.

Rusku vojnu agresiju na Ukrajinu nisu mogle zaustaviti ni međunarodne sankcije, ni glasne političke prijetnje, ni strah od njezinih posljedica. Vladimir Putin nije dopustio ni da ga zaustave vlastiti gubici. Naprotiv, svaki poraz na bojnom polju tjera Rusku Federaciju da traži nove prilike umjesto da odustane od rata.

U gotovo tri godine vidio sam kako se mijenja ruska vojska, kako se mijenja bojno polje, kako se naše obrambene snage prilagođavaju ratu – poput živog organizma koji se našao u neprijateljskom okruženju. Ukrajinska vojska naučila je ne samo preživjeti u ovakvom okruženju, već ga i promijeniti u svoju korist uz pomoć najmodernijih izuma. No, nikakva tehnologija ne može zamijeniti ono najvažnije u ovom ratu - čovjeka koja se unatoč umoru, boli i strahu čvrsto drži svoje domovine.

Od puške do drona
Prvi dolazak na front se nikad ne zaboravlja: tlo vam se trese pod nogama, zrak paraju eksplozije, kuće u plamenu, čuju se prodoran zvižduk gelera i udaljeni krici. U tom sam trenutku prvi put doživio pravi rat, njegov kaos i njegovu nemilosrdnost. Sjećam se prvih plotuna - kratkih, trzavih, poput neprekidnih udaraca u samu stvarnost, koji se probijaju kroz grane drveća i udaraju u metal. Miris vatre i baruta ispunio je pluća i čak kao da je ostao na jeziku - gorak, sumporast, kao da deseci vatrometa eksplodiraju u isto vrijeme. Ali nema se tu što slaviti, to je gorka ratna stvarnost. 

Moja karijera u vojsci započela je u izviđačkom vodu zračno-desantne brigade koja je oslobađala Hersonsku i Mikolajevsku oblast te se borila u Donjeckoj i Zaporoškoj oblasti. Najprije smo se borili za svaki položaj, zatim za svaku ulicu i ruševinu u gradovima uništenim topničkim i zračnim napadima.

Nakon ranjavanja i višemjesečne rehabilitacije prebačen sam u postrojbu radioelektroničkog izviđanja. Sada moje oružje nisu mitraljezi, već informacije. Analizirajući radio signale pratimo kretanje neprijatelja, kontrolne točke, neprijateljske bespilotne letjelice i sredstva elektroničkog ratovanja.

Ne samo da se promijenio moj put u ratu, već i sam rat u Ukrajini. Na bojnom polju je novi odlučujući faktor. FPV-dronovi opremljeni kamerom i operaterom, koji su se na početku invazije činili kao prisilna improvizacija i očajnički pokušaj kompenzacije nedostatka topničkog streljiva, sada su postali potpuno razvijeno i vrlo precizno oružje. Rovovi, zakloni, oklopna vozila - sve postaje meta u svojevrsnom nadmetanju pilota: tko će prije otkriti, stići i uništiti neprijatelja?

S razvojem dronova došao je i novi izazov – kako se boriti protiv njih. Elektronsko ratovanje, odnosno ometanje radio signala, napreduje nevjerojatnom brzinom, prisiljavajući pilote FPV-a da svakodnevno mijenjaju frekvencije, poboljšavaju komunikacijske algoritme i izmišljaju nove metode kontrole. Nijedna prednost ne traje vječno. Potreban je stalan naporan rad programera i inženjera.

Granica ljudske izdržljivosti
Ipak sav taj tehnološki napredak ne može postići ono najvažnije - vratiti snagu onima koji su na bojištu pod stalnom tenzijom. Nakon tri godine rata, rotacije pješačkih jedinica postale su kritičan problem za ukrajinsku vojsku. Umorni vojnici koji provode tjedne ili čak mjesece na prvoj liniji čekajući zamjenu gube opreznost i borbeni moral. Nesanica zamagljuje svijest, tijelo je oslabljeno nedostatkom hrane i vode. U takvim trenucima više ne razmišljaš i ne analiziraš, samo funkcioniraš, reagiraš na opasnosti i izvršavaš naredbe.

Vojnici se bore mjesecima i godinama, a da se nemaju priliku vratiti normalnom životu, čak ni na nekoliko dana. Čak bi i kratka pauza omogućila povratak na posao s više izdržljivosti. Ali svaka jedinica spremna za borbu danas je zlata vrijedna. 

Na većini linija na frontu Oružane snage Ukrajine provode stratešku obranu, tako da zapovjedništvo jednostavno nema pravo povući dio trupa na odmor. Na njihovom mjestu otvorila bi se praznina koju bi neprijatelj odmah pokušao iskoristiti. Sve dok rat traje, vojnici ostaju na svojim položajima i ulažu nadljudske napore.

Paradoksalno, međutim, rat se često još jače osjeća u relativno mirnim gradovima u zaleđu. U nedostatku sna zbog bezbrojnih uzbuna zbog zračnih napada stanovnici žive kao da čekaju neku tragediju koju ne mogu spriječiti. Na bojištu je lakše, ovdje je sve jasno. Postoji naredba, zadatak i neprijatelj. Glavna stvar je biti učinkovit, jer o tome ne ovisi samo vaše preživljavanje, već i koliko brzo se približavate pobjedi.

Snaga otpora
Rat me promijenio. Nešto apstraktno ili neshvatljivo postalo je svakodnevica, u čijoj brutalnoj stvarnosti još uvijek ima mjesta za male radosti: šalica toplog čaja nakon napornog dana, prilika da se opere prljavština, nekoliko sati tišine bez eksplozija. Pravo je zadovoljstvo vidjeti dronove kako sprečavaju neprijateljske napade na naše položaje.

Naravno, želim se vratiti svojoj obitelji, mirnom životu i svojim omiljenim aktivnostima, da više ne moram uzimati lopate, smrzavati se u mokrim rovovima, jesti instant rezance ili sanjati o toploj vodi, kupaonici i čistoj odjeći. Svako od nas je umoran, ali sada ne možemo odustati. Ne preostaje nam ništa drugo nego nastaviti se boriti - ne samo za sebe, već i za poginule i one koji nas čekaju kod kuće. Za pravo da slobodno živimo.

Ne vjerujem u brzi mir jer ne vidim dodirne točke između strana za kompromis. Zašto bi agresor trebao prekinuti rat ako nastavlja svoju "laganu ofanzivu" i osvaja sve više teritorija Ukrajine? Rusija se neće sama povući, može je zaustaviti samo organizirani otpor. Samo tamo gdje pješaštvo i bespilotne letjelice, tehnologija i nepopustljivi borbeni duh surađuju, neprijatelj nema šanse napredovati dalje.

Istodobno, svako odgađanje pružanja međunarodne pomoći daje neprijatelju priliku za jačanje njegovih pozicija. To je jasno svima na prvim linijama. Ali naša borba će biti nastavljena unatoč svim političkim promjenama i oklijevanju stranih partnera. Iako sada neki od vodećih svjetskih političara odgovornost za izbijanje rata prebacuju s agresora na nas, naš otpor neće jenjavati. Uostalom, ne branimo samo svoj teritorij, nego i svoj identitet i pravo na budućnost.