Prošao još jedan Euro, još jedan veliki turnir bez BiH…
Reprezentacija
Mundijali i Eura prolaze, a BiH stoji, sve to gleda sa strane. Čeka se valjda neki dar s nebesa, nešto što će reprezentaciju odvesti s dobre utabane staze neuspjeha… ili se možda ipak radilo, a nije bilo sreće? Kako god bilo, iza nas je četrnaesto veliko natjecanje od osnutka NS BiH, a trinaest ih je prošlo bez BiH. Do kad? Ili još bolje – dokle više?!
Nije da baš treba pričati o povijesti neuspjeha, jer BiH je zaigrala na velikoj sceni – jednom – u Brazilu 2014. Ali prije i poslije toga, da je bilo dobro – nije. Uvijek je bilo i bit će alibija, opravdanih i neopravdanih, ali generalni je dojam da se otkako BiH igra pod svojom zastavom podosta puta podbacilo. Zašto? Mali je milijun odgovora i neki od njih, sigurno će ukazati na moguća rješenja za budućnost… na načine kojima bi se navijači riješili ružnih navika da velike turnire gledaju - ispred TV-a. A do tad, do tad možemo samo konstatirati da je prošlo šest svjetskih i sedam europskih prvenstava bez BiH i da je u tom periodu reprezentacija bila i ostala – autsajder. Nekoć opasan, vrlo, a danas samo - totalni.
Prije i poslije Brazila
- Poraz reprezentacije od Islanda, očekivano je digao veliku prašinu, po nekima još jednom povukao ispravnosti odluke o razilasku s Ivajlom Petevom... Zmajevi su definitivno u 'banani' i čini se da je jedino relevatno pitanje – mogu li se izvaditi do doigravanja za Euro 2024. koje su (s Petevom) osigurali kroz Ligu nacija.
Napisali smo ovo u rujnu, kada je još jednom postalo jasno da će u rubriku kvalifikacije biti dodan još jedan minus, neuspjeh. A bila je to zapravo i dobra prilika – s Portugalom, Slovačkom, Luksemburgom, Islandom i Lihtenštajnom u skupini. Gađati drugo mjesto moglo se bez nekog ulaženja u dublje kalkulacije. Trebala je BiH biti barem u tokom nekom krugu kandidata koji bi se borili za drugo mjesto, ali završila je daleko ispod – ispod nje, ostao je samo Lihtenštajn! S obzirom da navijačko pamćenje ne seže daleko, da je ono često i selektivno, ipak ćemo podsjetiti da je bilo i vedrijih vremena. Ne često, ne u dugim periodima, ali ih je bilo. A zapravo ćemo dosadašnji vijek reprezentacije podijeliti na period prije i poslije Brazila.
Pape je dobro znao što ga sljeduje…
- Znate kako to kod nas ide. Ovo do sada smo napravili dobro, otišli smo na Svjetsko prvenstvo, ali znam da će, ako ne prođemo u drugi krug, mnogi to smatrati velikim neuspjehom. Poslije toga, tko zna kako bi to sve izgledalo, tako da je iz ove perspektive teško reći što bi moglo biti i koje su moje želje.
Riječi Safeta Sušića uoči Svjetskog prvenstva u Brazilu. Nimalo nerezonske. U onom periodu čak i nadrealne. U smislu tadašnjih očekivanja i želja. Jer mnogi su onomad na ovo odmahnuli rukom i rekli: 'Ma daj Pape, nek' smo mi otišli u Brazil.' Ali Pape je nažalost bio u pravu pa ga se vrlo brzo nakon Brazila proglasilo krivcem, pokojnikom… uz sve i neznalicom. A čovjek je nakon osam neuspjelih pokušaja odveo reprezentaciju na jedno veliko natjecanje. Na kojem je prvi gol BiH bio autogol, a zaleđe protiv Nigerije postalo dijelom nogometnog folklora. 'Nije bio ofsajd', rečenica je koja se ne odnosi na bilo koju, nego na zapravo regularan, a poništen gol Edina Džeke koji je mogao promijeniti sudbinu Zmajeva u Brazilu. A tamo su poraženi od Argentine (1:2), te Nigerije (0:1), a savladali Iran (3:1). I da, nakon svega je bilo više zadovoljstva nego nezadovoljstva… iako je samo zbog plasmana trebao prevladati osjećaj ispunjenosti.
- Sušić bi možda trebao pozvati nekog iz Premijer lige. Takav bi u Brazilu i u bazenu s anakondama bio sretan, uoči tog Mundijala izjavio je Ivica Osim i tako najbolje sumirao što se napravilo tada, a čega smo svjesni postali tek nakon perioda koji je uslijedio.
Baka, Bola i Balja…
Prije Brazila? Reprezentacija je prije Papeta itekako postojala. Postojali su i igrali i Bolić, Baljić, postojao je Baka koji im je slavno, za vrijeme utakmice u Cardiffu pedagoški poručio: 'Bola, reci Balji da se ne za*eba*e!' I baš je Baka bila ta neka velika poveznica svega što se u reprezentaciji i oko reprezentacije događalo od osnivanja Saveza do Brazila. Blaž Slišković je bio taj koji je prešao preko nacionalizirane selekcije igrača i u rukama u dva navrata imao igrače svjetske klase, a u listopadu 2003. skoro pa je uspio sve to pretočiti u veliki uspjeh. Plasman na Euro 2004.
Na Koševu se protiv Danske tražila pobjeda, ali na kraju su Baka i društvo – izgorjeli u prevelikoj želji. Slično, ali ipak traumatičnije iskustvo reprezentacija je imala i u Beogradu. Gdje se tražila mogućnost da se kroz doigravanje ode na Mundijal u Njemačkoj. Ali ne. Nije se dalo. Mateja Kežman je zabio za veliko slavlje pred oko 60.000 gledatelja na Marakani, na kojoj su te večeri, 12. listopada 2005., razbijene glave… i pravo je čudo da nije pala mrtva glava. Slišković i kapetan mu, a današnji izbornik Sergej Barbarez, tad su prošli kroz jedno iskustvo koje je bilo sve samo ne isključivo nogometno – jer igrale su dvije zemlje koje su deset godina prije toga bile u ratu, a nije ni da se igralo 'za kikiriki'.
Ćiro i doigravanja, njih pet
Između Papeta i Bake, također je bilo reprezentacije. Bio je jedan Miroslav Blažević. 'Doktor' za međuljudske odnose na ovim našim prostorima. Možda malčice prevelik showman, ali sigurno i figura koja je ostavila veliki trag u reprezentaciji. Ne poput Sliškovića, koji je ipak sinonim tog nekog perioda, ali svakako trag zbog kojeg se navijači i danas nasmiješe kada im netko spomene Ćiru. S kojim je BiH odigrala svoj prvi od do danas odigranih pet doigravanja, baraža. Njegovo je bilo protiv Portugala... kojem su prethodili tipični medijski istupi trenera svih trenera.
- Obećali su iz Vlade da će nam platiti avion za Portugal. Još ga uvijek nisu platili. Pa 'oćete li više platit' ili nećete? Nije da nam to treba. Ali treba nam njihova gesta. Ona bi nam puno značila, mojim momcima, kad bi znali da je taj vitalni dio države uz nas, rekao je tada Ćiro pa se dotaknuo i jedne dublje uloge nogometa u društvu... koji eto ima i tu moć ujedinjavanja ljudi.
- Nogomet to može za jedno kratko vrijeme. Na duge staze, to mora politika, upozorio je i otišao s tim upozorenjem, a da nitko relevantan nije čuo.
I onda. Mrak
Nakon Ćire došao je Pape, došao je Brazil... a onda – mrak. Onaj zadnji što je izišao, stvarno je ugasio svjetlo. I dalje su tu bili Džeko i Pjanić, Ibišević, Kolašinac, Begović.... bili i lagano, sasvim lagano prošli. I sa Sušićem je, prije Brazila, odrađen još jedan baraž (opet protiv Portugala), a onda još tri... uključujući ovaj zadnji sa Savom Miloševićem koji se perfektno uklopio u izostanak reda, kontinuiteta – rezultata i izbornika. Izbornika koji su se mijenjali kao na traci, pri čemu ne mislimo na period s Mehmedom Baždarevićem i Robertom Prosinečkim, koji nisu ostavili neki poseban trag. Nije nešto ostavio ni Dušan Bajević koji je imao tu nersćeu da onu godinu bez pobjede odradi u COVID eri, a nakon koje je došao Ivajlo Petev. Protiv kojeg se protestoiralo za vrijeme predstavljanja, a koji je kasnije, nako n dvije godine u sedlu, ispraćen sa žaljenjem... koje je postalo još izraženije nakon što su Faruk Hadžibegić, Meho Kodro i Savo Milošević izmijenjani u hitnom roku. Izgubljeno je i ono nešto nogometnog šarma kojeg se imalo, a reprezentacija pretvorena u putujući cirkus, vreću za nabijanje, napucavanje.
Novo vrijeme?
Ovaj je Euro protekao u jednom zatišju što se reprezentacije tiče. Prije svega jer se imalo što gledati u Njemačkoj, jer u to doba godine ništa drugo nije bitno. Ali svejedno se u pozadini počela odvijati jedna nova priča. Sa Barbarezom na čelu. S jednom novom energijom koju su konačno i navijači pozdravili, ali koja ne može garantirati uspjeh. Koja je u startu donijela dva poraza, ali od Engleske i Italije, sudionika Eura, ozbiljnih.
- Treba mu vremena. Čitao sam da će žrtvovati iduće kvalifikacije za Mundijal 2026., a da je cilj plasman na EURO 2028. Ako je to tako, onda ima dosta vremena da se stvori tim kroz iduće kvalifikacije i Ligu nacija, koji bi trebalo donijeti rezultate za četiri godine. Treneri moraju imati vrijeme, jer ono je potrebno za dobre rezultate. Jer bez uigranosti nema ni rezultata.
Rekao je ovo Safet Sušić koji bi po tom pitanju trebao znati što priča. A čije će nas riječi vjerojatno natjerati da još neko vrijeme čekamo novi plasman BiH na veliki turnir. Kad će se to dogoditi, hoće li Barbarez biti taj? Pokazat će vrijeme. Do tad… nema nam druge nego gledati sve sa strane, čekati nove europske i svjetske prvake…
Piše: Slaven Nikšić
desk@dnevni-list.ba