U istraživanju objavljenom u časopisu Nature Geoscience, Yi Yang, naučni saradnik na Univerzitetu u Pekingu, i Xiaodong Song, profesor katedre Univerziteta u Pekingu, proučavali su seizmičke valove od zemljotresa koji su prošli kroz unutrašnje jezgro Zemlje sličnim pravcima od 1960-ih kako bi došli do podatka koliko brzo se unutrašnje jezgro naše planete okreće, piše CNN. 

Ono što su otkrili bilo je neočekivano. Od 2009. godine, seizmički zapisi koji su se prethodno mijenjali tokom vremena, pokazali su malu razliku. To, kako su rekli, sugerira da je unutrašnja rotacija jezgra zaustavljena.

- Imamo iznenađujuća zapažanja koja ukazuju da je unutrašnje jezgro skoro prestalo s rotacijom u posljednjoj deceniji i možda doživljava zaokret u suprotnom smjeru - naveli su u studiji.

- Kada pogledate deceniju između 1980. i 1990. godine, vidite jasnu promjenu, ali kada gledate period od 2010. do 2020. godine, ne vidite mnogo promjena - dodao je Song.

Okretanje unutrašnjeg jezgra pokreće magnetno polje stvoreno u vanjskom jezgru i uravnoteženo gravitacijskim efektima plašta. Poznavanje načina na koji se unutrašnje jezgro rotira moglo bi rasvijetliti kako ti slojevi međusobno djeluju i druge procese duboko u Zemlji.

Međutim, raspravlja se o brzini ove rotacije i da li ona varira, rekao je Hrvoje Tkalčić, geofizičar s Australijskog nacionalnog univerziteta koji nije bio uključen u studiju,

- Unutrašnje jezgro se ne zaustavlja u potpunosti - rekao je, ustvrdivši da nalaz studije znači da je unutrašnje jezgro sada više usklađeno s ostatkom planete nego prije deset godina kada se okretalo malo brže.

- Ništa kataklizmično se ne dešava - dodao je on. 

Unutrašnjost Zemlje se sastoji od tri glavna sloja: vanjske kore, plašta i jezgre, koja je pak podijeljena na tekuću vanjsku i krutu unutarnju. Mada smo upućeni u zbivanja i prirodne procese na površini planeta, ono što se zbiva u njegovoj utrobi još je uvijek donekle misterija.

Naime, naučnici ne mogu otputovati do središta Zemlje, s obzirom na to da se ono nalazi na dubini od nekoliko hiljada kilometara te stoga ne mogu dobiti podatke direktnim mjerenjima. Jedino što mogu napraviti jest prikupiti informacije indirektnim putem, analizom svojstava zemljotresa ili nekom drugom sličnom metodom.

Na početku se smatralo da unutrašnja jezgra napravi puni krug oko svoje osi svakih 400 godina, da bi se zatim pretpostavilo da je ipak malo sporije prirode, odnosno da joj za to treba punih 1000 godina.

Dakle, unutar naučne zajednice se još uvijek burno raspravlja o brzini i promjeni rotacije čvrstog "srca" naše planete.

Stoga je Song, kako bi dobio daljnje odgovore, odlučio koristiti istu metodu kao i 1996. godine. Tada su on i Richards analizirali podatke o seizmičkim valovima koji su prolazili unutrašnjom jezgrom, od južnog Atlantika do Aljaske, između 1967. i 1995. godine.

Da se jezgra nije rotirala, udarni valovi bi prelazili isti put. No, Song i Richards su utvrdili da su seizmički valovi postali djelić sekunde brži od 1960-ih do 1990-ih.

Song je u novom istraživanju ponovno pregledao te stare podatke, uspoređujući ih s novijim obrascima gotovo identičnih seizmičkih valova. Ustanovio je da se unutrašnja jezgra skoro u potpunosti zaustavila te da se možda čak počela okretati u drugom smjeru; odnosno da čvrsta željezna kugla počinje mijenjati smjer u sklopu oscilacije koja traje sedam desetljeća.

Naučnici navode da se ovaj period od 70 godina podudara s drugim periodičnim promjenama koje vidimo na Zemljinoj površini, poput dužine dana i magnetskog polja, koji također prolaze periodne promjene nakon šest do sedam desetljeća.

S tom hipotezom se slažu i drugi obrasci u posmatranju klime, globalne srednje temperature i porasta nivoa mora.

Stručnjaci pišu da je tokom proteklih desetljeća tempo rotacije unutrašnje jezgre počeo usporavati, uskladio se s "površinskom" rotacijom planeta te zatim dodatno usporio.

Unutrašnja jezgra se okreće malo brže ili malo sporije od površine, usklađujući se s brzinom na površini otprilike svakih 35 godina.

Budući da je Zemljina unutrašnja jezgra dinamički povezana sa svojim vanjskim slojevima, odnosno vezana za vanjsku jezgru elektromagnetskom spregom i za plašt gravitacijskim silama, studija bi također mogla pomoći pri našem razumijevanju načina na koji procesi duboko u središtu naše planete utiču na događanja na njenoj površini.

Istraživanje je objavljeno je u časopisu Nature Geoscience.