Razgovarala: Antonela Marinović Musa 

mostar@dnevni-list.ba

Roditeljstvo, kao proces oko kojeg se često preispitujemo, sa sobom nosi lijepe, ali i teške trenutke. Koje su zamke tog procesa i kako na najbolji način možemo pružiti djetetu ljubav, razumijevanje i sigurno okruženje, otkrila nam je Ljubica Krišto, magistra sestrinstva, savjetovateljica i psihoterapeutkinja, inače uposlenica Centra za mentalno zdravlje DZ Livno.

Obitelj i odnosi u obitelji uvelike utječu na razvoj djeteta, odrastanje, ali i na njegovu osobnost. Možemo reći da je roditeljska uloga posebno zahtjevna u današnjim modernim vremenima, zar ne?

-Smatram kako je ta uloga uvijek izazovna i zahtjevna bez obzira u kojim se okolnostima, odnosno vremenima nalazimo. Vjerujem da roditelji uvijek pronalaze načine kako iz te uloge mogu pružiti djeci najbolje moguće okolnosti za odrastanje. Današnje vrijeme je izazovno jer smo preplavljeni informacijama s interneta, ali i sadržajima koje ne znamo dovoljno dobro filtrirati i u konačnici spoznati što je u redu za ponuditi djeci, a što nije. Dosta toga ovisi o roditeljskom angažmanu i zainteresiranosti da nauče kako u ovom vremenu graditi i očuvati odnos s djetetom. Zapravo, zadaća roditelja je da se osposobe u svom roditeljstvu u cilju pružanja optimalnih okolnosti za zdrav razvoj djeteta.

Iako znamo da ništa u životu nije savršeno, ipak trebamo težiti poboljšanju svojih roditeljskih vještina i načina na koji odgajamo djecu. Što biste savjetovali roditeljima?

-Trebamo biti što više uključeni u život djeteta, uz optimalne granice, tj. spoznati kako je naša uloga da se djeca uz nas osposobe, a ne da sve činimo umjesto njih ili za njih, nego uz njih. Prepoznavanje njihovih potreba i odgovor na njih kad su još mali izuzetno je bitno. Na taj način, uz nas, uče biti u kontaktu sa svojim potrebama, što će im pomoći u kasnijem osluškivanju sebe i gradnji smislenijeg života.

Ulogu roditelja ne može preuzeti nastavnik, internet, društvo… Svatko ima svoj zadatak u procesu odrastanja. Samo zreo roditelj, onaj koji je i sam u kontaktu sa sobom, može optimalno odgovoriti na potrebe djeteta. Potreban je rad na sebi, ponekad i uz podršku stručnjaka. Roditeljstvo se uči i ništa se ne podrazumijeva, kako često roditelji vjeruju: „Ako sam ga ja rodila, mora biti dobro“ ili „Sve sam mu dao, a on nije zahvalan“. 

Koje prednosti i nedostatke donosi roditeljska kontrola nad ponašanjem djeteta, korištenjem mobitela, društvenih mreža i slično?

-Ako roditelj poštuje djetetovu osobnost i identitet, a pritom postavlja granice koje su djetetu potrebne da bi se razvilo te stvara okolnosti u kojima djetetu nije sve dopušteno, dijete će razviti toleranciju na frustraciju. Znat će odgoditi ugodu i podnijeti neugodu kao sastavni dio svog života. To znači da će se osposobiti za životne okolnosti u kojima ne može uvijek biti sve kako želi. Ako roditelj vjeruje kako zabranama i kontrolom može upravljati s ponašanjem djeteta, onda to može ugroziti njihov odnos i tu ne postoji suradnja i povjerenje. Samo kad nam je jasna odgovornost uloge koju roditelj ima, a to je da treba imati pravila, granice, strukturu u kojoj dijete odrasta, ali i izbor za koji samo odgovara i snosi posljedice svog ponašanja, onda smo na dobru putu u odgajanju.

Osim roditelja, obrazovne ustanove poput škola i vrtića također moraju voditi brigu o kvaliteti sadržaja koji se nude djeci. Čemu bi obrazovni sustav trebao posvetiti najviše pažnje?

-U prvom planu – gradnji odnosa nastavnik/ učenik, odgajatelj/dijete. Da bi znali graditi taj odnos potrebno je novo razumijevanje ljudskog ponašanja, nova percepcija.

Wiliam Glasser, psihijatar koji je utemeljio realitetnu terapiju razvio je program kvalitetne škole koja zagovara teoriju izbora kao nauk koji može ponuditi novi način razumijevanja učenja u obrazovnom sustavu. Pokušala sam ponuditi ministarstvima obrazovanja ovaj program koji bi se mogao provoditi prvenstveno kao pilot projekt u školama, a kasnije i kao način rada. Ideja još uvijek nije prepoznata, no svakako ću je i dalje nuditi.

Obiteljski nesklad i promjene poput rastave braka utječu na djecu koja su u takvim okolnostima često uskraćena za primjerene odgojne granice. Razumljivo je da samohrani roditelji žele djetetu nadoknaditi nedostatak drugog roditelja, no to svakako ne bi trebali činiti na taj način. Kako bismo trebali reagirati u takvim situacijama?

-Ovdje ću biti direktna te iz više razloga preporučiti djeci i roditeljima rad sa stručnjacima. Imam i osobno iskustvo razvoda pa sam i sama prolazila kroz razne kušnje i izazove. Tada sam tražila podršku kolega, jer sam i ja samo čovjek kojem se događaju stresne i bolne okolnosti. Razvod je jako stresan i za roditelje i za djecu. Kada dođe do toga, uočavaju se mnogi propusti u vidu nedostatka granica u odgoju. Kako bismo to ublažili potrebna je psihoterapija, kao i rad na sebi u psihoterapijskom procesu. Potrebno je suočiti se sa činjenicom da majka ne može nadoknaditi ulogu oca i obrnuto. Možemo se samo osposobiti iz uloge koju imamo, naučiti ponuditi bolji sadržaj i biti bolja okolnost za svoje dijete. Ni u kojem slučaju ne smijemo narušavati sliku drugog roditelja, bez obzira na to što se dogodilo u partnerskom odnosu. Jako je važno osvještavati kakvu poruku šaljemo djetetu svojim ponašanjem. Obitelj je obitelj – i s jednim i s oba roditelja. Odgovornost ostaje i na nama je da nastojimo dati sve od sebe u korist zdrave osobnosti djeteta koje će samo odabrati što će uzeti iz roditeljske ponude.

Što podrazumijevamo pod pojmom „odgoj pod staklenim zvonom“?

-Mnogo toga mogu navesti kao primjer. Primjerice, roditelj koji zadovoljava svoje infantilne potrebe, a koji je imao mukotrpan život, smatra da njegovo dijete ne smije i ne mora prolaziti kroz istu situaciju. Tada čini sve umjesto djeteta, koje uz takvog roditelja neće uspjeti izgraditi sliku o sebi kao sposobnu čovjeku te će uvijek očekivati da netko umjesto njega osmisli kako će živjeti. Postat će nesposobno za život, a nerijetko može razviti i neka simptomatska ponašanja.

Ako dijete želimo „sačuvati“ od odrastanja i usklađivanja s vršnjacima, ono će nazadovati i neće slijediti pravilan put razvoja. Bit će uskraćeno za sposobnost rješavanja svojih poteškoća, a onda neće moći razviti ni samopouzdanje. Stakleno zvono je ugodno, ali u ugodi nema razvoja. Naprotiv, mi rastemo i razvijamo se kroz optimalne frustracije.

Zašto je važno posvijestiti si činjenicu da je roditeljski primjer najvažniji u procesu odrastanja djeteta u odraslu i samostalnu osobu?

-Roditelji su prve naočale kroz koje dijete gleda svijet. Jasno je da taj pogled ne određuje kako će se dijete razvijati, ali ima najveći utjecaj. Dragi roditelji, neznanje možemo skupo platiti, stoga iskoristite blagodati ovog vremena za učenje.