Iako na Porinima tradicionalno dominiraju dobro poznata imena čije hitove slušamo na radiju dok jurimo na posao, ove godine u fokusu je bend Chui, piše Gloria.

S rekordnih pet nominacija, ističu se i u prestižnoj kategoriji Albuma godine zahvaljujući izdanju "Do zvijezda". Zanimljivo, ovo im je već četvrta uzastopna nominacija u toj kategoriji, a hoće li im se ovaj put konačno sreća i osmjehnuti? Odgovor ćemo saznati u petak, 28. ožujka, na svečanoj dodjeli Porina u Karlovcu. O očekivanjima smo razgovarali s Tonijem Starešinićem (41), klavijaturistom, skladateljem, glazbenim producentom i osnivačem benda.

"Jedini smo nominirani izvan pop struje – hoće li nam to biti prednost ili hendikep, tek ćemo vidjeti. Teško mi je procijeniti šanse, ali možda nam se napokon posreći," kaže Starešinić.

Bend Chui nastao je 2012. godine, a samo ime krije višestruka značenja. Osim što fonetski djeluje kao poziv na slušanje, zvuči i kao ime za simpatičnog malog svemirca s velikim ušima – baš poput maskote benda koju je osmislio i nacrtao sam Toni Starešinić. "Nekad sam jako volio crtati, radio sam i vlastite stripove, a nacrtao sam i nekoliko ilustracija za naše naslovnice albuma," otkriva nam Toni. Zanimljivo, tek su kasnije saznali da riječ chui ima značenja i na raznim svjetskim jezicima, što u početku nije znao nitko iz originalne postave tadašnjeg tria. Tijekom 13 godina bend je prolazio kroz brojne promjene članova, no od 2017. postava se ustalila: Vojkan Jocić na saksofonu, Ivan Levačić na bubnjevima, Konrad Lovrenčić na basu i Toni Starešinić na klavijaturama.

"Iako smo karakterno različiti, najviše nas povezuje ta posebna kemija koja nastaje dok sviramo – iz nje sve proizlazi. Katarza koju doživljavamo nakon odsviranih pjesama briše sve međusobne razlike i ispunjava nas srećom," ističe Toni Starešinić. Dodaje kako su tijekom godina postali bliski prijatelji, iako se zbog užurbanog ritma ne stižu družiti izvan proba i koncerata.

Glazba je za njega puno više od profesije, ona je stalni dio njegova života, jedini posao i prvi hobi. Čak i kada ne stvara, slobodno vrijeme provodi istražujući glazbenu povijest, preslušavajući nove albume i tražeći inspiraciju.

"Kao netko tko je preslušao ogromnu količinu glazbe, osjećam da imam pravo na određene kriterije u onome što konzumiram. Trudim se ne biti snob, iako je to danas lako postati, živimo u vremenu u kojem su kvalitativni kriteriji izbrisani, a ostao je samo kvantitativni, onaj koji se može naplatiti," primjećuje.

Zanimljivo, iako je glazba postala njegov životni poziv, u djetinjstvu to nije mogao ni zamisliti – pogotovo nakon što je, završivši osnovnu glazbenu školu, uspio zamrziti klavir. "Uvijek sam volio svirati nešto po svome, iz glave, dok mi zadane skladbe nikad nisu išle. Tek kad sam došao u Zagreb i pronašao ljude s kojima sam mogao stvarati svoju glazbu, sve je sjelo na mjesto," prisjeća se.

Ipak, danas žali što nije nastavio formalno glazbeno obrazovanje. "Da sam barem upisao srednju glazbenu školu svirao bih tehnički puno bolje i bio još glazbeno obrazovaniji," priznaje. Dodaje uz smijeh kako je Vojkan jedini akademski obrazovani glazbenik u bendu, dok su ostali, kako ih on naziva, "poludivljaci".

Osim što strastveno skuplja ploče i CD-ove, Toni Starešinić ima još jednu kolekcionarsku strast, figurice i stripove. "Volim i košarku, stalno se pokušavam natjerati da odem na teren, ali rijetko stižem. Lopta se u kutu polako ispuhuje," priznaje kroz smijeh. Slobodne trenutke najradije provodi sa suprugom, glazbenicom Željkom Veverec, bilo da su u prirodi, kinu, na putovanju ili uživaju u dobroj hrani.

Zajedno vode bend Mangroove, a Toni ističe da mu je ona najveća podrška. "Dijelimo sve, i sretne i teške trenutke. Naravno, kad radimo zajedno, zna biti i naporno, pogotovo ako se razilazimo u idejama, ali na kraju uvijek nađemo zajednički jezik. Pratim je i u njezinom solo projektu Je Veux, gdje je ona glavna, dok se ja maksimalno izražavam kroz Chui," objašnjava.

Zanimljivo, jedno vrijeme razmišljao je o povratku u rodni Zadar, zbog čega je upisao Agronomiju, smjer marikultura. No, glazba je ipak pobijedila, a fakultet je napustio. "Roditelji nisu bili sretni zbog moje odluke, a ni okolina nije baš vjerovala u mene. Nije ni meni bilo lako, pritisak je bio velik sve dok nisam uspio živjeti isključivo od glazbe i dok nisu stigla prva priznanja," prisjeća se.

Danas, već deset godina, živi isključivo od onoga što voli. "Ponekad je potrebno maknuti se od očekivanja okoline, pronaći slobodu i slijediti vlastiti put," ističe.

Njegova glazba nosi i snažnu autobiografsku crtu. "Glazbu doživljavam kao savršen primjer kako različitosti mogu skladno funkcionirati i stvarati novu vrijednost. Mislim da je ona ogledni primjer društva kakvom bismo svi trebali težiti" zaključuje Toni.