Piše: D. Lukić

mostar@dnevni-list.ba

Godine prolaze, ali nikakvog rezultata nema! Svake godine 28. veljače, na dan kada je prije 23 godine ubijen njezin suprug i teško ranjen sin, Mostarka Dunja Hrnjičić na isti način započinje svoju priču. 

Dodaje se još jedna godina, a istraga i dalje 'traje'. U biti, Dunja je svjesna da istraga u biti nikada nije ni vođena kako treba, te da se danas, nakon 23 godine, vjerojatno nitko od istražnih organa u Mostaru i HNŽ-u ni ne bavi slučajem ubojstva Smaila Hrnjičića i ranjavanja sina Armena. 

-Možda će neko pomisliti da je ovo što svake godine govorim, pišem i ponavljam uzaludno, ali ja na taj način želim barem javno apelirati da se slučaj ne zaboravi, govori Dunja, koja danas uz borbu za pravdu i istinu vodi i osobnu borbu sa zdravljem. 

Kaže da više nema šta reći o 'našem' pravosuđu, ali da do kraja života, ni teško bolesna neće odustati od potrage za odgovorom na pitanje tko je ubio njenog supruga Smaila. 

-Vjerojatno čekaju da umrem pa da slučaju potpuno 'zatvore', kazala je Dunja. 

-Što se tiče tužiteljstva…, nemam više nikakve nade da će bilo što uraditi kako bi se riješilo ovo ubojstvo, jasno kaže Dunja. 

-Ali, nadam se da će nekad neko, radi grižnje savjesti, ili radi svoje djece ako ih ima, barem anonimno nešto dojaviti, uputiti nas na neki trag prema počinitelju, tužno govori Dunja. 

Podmetnuta bomba

Podsjetimo što se dogodilo. Krajem veljače 2003. tada 60-godišnji Smail Hrnjičić je smrtno stradao u eksploziji podmetnute ručne bombe nakon završetka obnavljanja stana obitelji Batlak u blizini mostarske tržnice. Smail je došao u stan pokupiti alat i radno odijelo iz ormara. U trenutku kada je ušao u stan eksplodirala je podmetnuta bomba i Smail je poginuo na licu mjesta, dok je njegov sin Armen teško ranjen. Armen je preživio i dugo se oporavljao, te i danas ima posljedice teškog ranjavanja.

-Budući da je bio izuzetno precizan i uredan, taj kobni dan je otišao da pregleda stan i provjeri je li sve u redu i pokupi alat i radno odijelo. Da nesreća bude još veća s njim je pošao i naš sin. U momentu kad je podigao ruku da uzme odijelo eksplodirala je bomba koja je bila ispod i kasnije se ispostavilo da je bila bez osigurača koji nikada poslije nije bio nađen. Od dobivenih povreda muž je na licu mjesta preminuo, a sin je vrlo teško ranjen. Zahvaljujući doktorima Čustović i Hajdareviću, kao i ostalom osoblju bolnice, sin je preživio. Od fizičke i psihičke traume liječio se godinama. Posljedice još i danas osjeća. Trauma, i to teška trauma je ostala na svim članovima moje familije, kazala je Dunja.

Svjesna je da je nakon 23 godine teško očekivati neku kvalitetnu istragu, ali boli je činjenica da se odmah u početku istraga počela provoditi aljkavo, odnosno opstruirati. Čak i do te mjere da su istražitelji 'smislili' scenarij u kojem je Smail sam sebi podmetnuo bombu!

-Znam da je danas teško bilo što učiniti, ali nije se ni dosad ozbiljno radilo na slučaju. Propusti policije i istražitelja koji su bili na licu mjesta ne mogu se danas popraviti. Ti isti policajci, koji su tada bili prisutni, danas se 'ničega ne sjećaju', a neki su vjerojatno u mirovini, ili su i umrli, govori Dunja. 

Razočarana u pravosuđe

Mnogi su tokom godina obećavali pomoć, ali apsolutno se ništa nije pomaklo prema naprijed. 

-Više sam puta tražila razgovor s glavnim tužiteljem Zdenkom Kovačem, ali bezuspješno. Željela sam da se sastanem zajedno s njim, nadređenom tužiteljicom i istražiteljem, ali ništa! Nakon što sam četiri puta tražila taj sastanak, pozvali su me da razgovaram s tužiteljicom Beganović, što znači da glavni tužitelj nije uopće želio razgovarati sa mnom. Tužiteljica mi je na sastanku rekla 'znate li vi koliko ja imam ovih iz 92.'. Ja nisam došla zbog toga, moj suprug je ubijen, istraga se ne provodi, tražim odgovore, jasno kaže Dunja. 

Napominje da je doživjela potpuno razočaranje u domaće pravosuđe i da nikome od njih više ne vjeruje. 

-Bolesna sam teško, ali neću odustati dok sam živa. Totalno sam razočarana u pravosuđe, ponašaju se kao da nije riječ o ljudskom životu. Kako godine prolaze, nemam više nadanja da će pravosuđe išta uraditi. Ja svoju borbu nastavljam, zaključila je Dunja u razgovoru za naš list. 

-----------------------

Ratne strahote

Sve te strahote koje sam preživjela, rat, logor, borba za opstanak, djeca i muž tako daleko u svijetu, to nije bilo tako strašno kao vijest o iznenadnoj smrti moga muža i teškom ranjavanju sina. Muž je po povratku iz Njemačke, gdje je mogao ostati za stalno ali je želio što prije doći u svoj grad i započeti sve iz početka, radio sve moguće poslove, tako da je i taj stan renovirao da bi koliko toliko zaradio da prehrani svoju familiju. Radio je i na lijevo i na desnoj strani grada jer su ga ljudi tažili, znali su da je izvrstan majstor. Nije se bojao jer je bio izuzetno dobar i pošten čovjek. Nikada se nikome nije zamjerio i ljudi su ga voljeli, kazala je Dunja.