U vremenu ludila mu spasio život, danas su prijatelji i to će vječno biti
Amir Omerspahić iz Han Pijeska tijekom ratnih strahota završio je u zloglasnom logoru Šljivovica u blizini Užica.
Torturu sačinjenicu od psihičkog maltretiranja koje je podrazumijevalo svakodnevne “pridike” da je narod kojemu pripada “nastao” od Srba, uz Bog zna koliko istrpljenih udaraca često i tupim predmetima, ublažila je ozljeda koju je tijekom batinjanja zadobio na ruci.
Nakon izvjesnoga vremena uvidio je tad kako njegova šaka postaje crna, te se obratio čuvaru, a kasnije i liječniku, koji je odmah zatražio bolnički tretman u Užicu.
Human, susretljiv, dobar…
U užičkoj bolnici upoznao je liječnika koji mu je spasio život. Priznaje kako u tome trenutku nije bio svjestan da je u opasnosti da umre, te da je tek nakon razgovora s liječnikom čije ime ne želi kazati jer to od njega zahtijeva dotični, spoznao o kakvim se ozljedama radilo.
- Moja ratna priča započinje u zaštićenoj zoni Žepa. Nakon pada, završio sam u zloglasnome logoru Šljivovica, i pravo pitanje je da li bih danas bio među živima da nisam imao tretman liječnika u užičkoj bolnici, kakav sam imao, prisjeća se Amir.
Kaže kako mu je taj liječnik spasio ruku koju je bila zahvatila gangrena, a na taj ga način vjerojatno i ostavio u životu.
- Ni u bolnici kod svih nisam imao dobar doček i tretman. Bilo je tu i bolničara koji su govorili kako me treba ubiti ili onih koji su mi govorili da mi ne treba pomoći. Moj liječnik je ipak bio čovjek. Human, dobar i susretljiv. Profesionalno je uradio posao, kasnije sam dobio gips oko ruke zbog kojeg me dalje nisu tukli. Bila je to 1995. godina, priča Amir.
Punih 16 godina kasnije Amir i njegov spasilac ponovno su se sreli. I od toga dana traje njihovo prijateljstvo.
- Imao sam želju doći do njega, iako nisam iskreno znao kako se zove, ni gdje se nalazi. Ranije sam se kao žrtva torture angažirao i postao mirvni aktivista, te sam se kod kolega “s druge strane” počeo raspitivati. Na kraju smo došli do liječnika, uspostavili smo kontakt i 2011. smo se susreli u Višegradu. Kada sam ga ugledao suze su same krenule. Od toga dana imamo redovit kontakt, a još nekoliko puta smo se i susreli. On je zamolio da se njegov identitet nigdje ne objavljuje, i ja to poštivam. Mnogo je medijskih ekipa dosad izrazilo želju napraviti priču o nama, međutim moj prijatelj to ne želi, ističe Omerspahić.
Život nakon rata
Amir danas živi u Sarajevu. Mirovni je aktivista i nastoji mladima kazati ili ih uvjeri da su mržnja i ratovi suvišni i suludi.
- Nažalost u Bosni i Hercegovini na svakome koraku i danas imamo sveprisutnu mržnju. Borimo se s tim, nastojeći mijenjati stvari i stvarati bolji i ljepši svijet, kaže.
Danas mu nedostaje dio prsta, što ga često podsjeti na rat, Užice i prijatelja kojega je stekao kada mu je bilo najteže. Logor Šljivovica napustio je u siječnju 1996. i to tako što je nakratko emigrirao u SAD. Nakon šest mjeseci vratio se u domovinu i nije zažalio.
Kaže da rijetki u zemlji nemaju traumu na rat, uz apel da osim ružnih stvari koje se pamte i koje treba prepričavati, uvijek svatko mora i treba pričati i priče o dobrim ljudima koji su pomagali potlačene i vjerojatno tako i sami riskirali, a takvih je bilo na svim stranama. Upravo ljude poput Amirovog prijatelja – liječnika iz Užica.
H. Ž.