Piše: Andrzej Duda, Predsjednik Republike Poljske

Izbijanje Drugog svjetskog rata, koji je započeo nacističkom invazijom Trećeg njemačkog Rajha na Poljsku dana 1. rujna 1939. godine, jedan je od događaja čiji spomen se svake godine obilježava širom Europe.

Međutim, datum agresije Sovjetskog Saveza na Poljsku – 17. rujan 1939. godine – nije toliko poznat na Zapadu. Zato smatram da je potrebno stalno podsjećati na ovaj događaj koji je presudio sudbinu moje otadžbine i drugih zemalja srednje i istočne Europe – i to čitavih narednih pola stoljeća. Jer ako danas mi, Poljaci i drugi narodi naše regije, često tvrdimo da poznajemo Rusiju i razumijemo njenu imperijalističku motivaciju bolje od Zapada, to kažemo upravo zato, što imamo povijesna iskustva koja simboliziraju 17. rujan.

Ulazak Crvene armije na poljsku teritoriju dva i pol tjedna nakon napada Wehrmachta i Luftwaffe bio je ispunjenje odredbi tajnog dijela pakta Hitler-Staljin koji su 23. kolovoza 1939. godine potpisali šefovi obje diplomatije: Ribentrop i Molotov.

Dvije totalitarne imperije ušle su u savez, podijelivši između sebe dotada nezavisne zemlje srednje Europe. Zapadni dio Poljske kao i Litvanija i Rumunjska trebali su biti u njemačkoj sferi uticaja, a istočni dio Poljske u sovjetskoj zoni zajedno s Letonijom, Estonijom i Finskom.

Najvažniji za moj narod rezultat pakta, bila je likvidacija nezavisne poljske države i podjela naše teritorije između dva okupatora: nacističke Njemačke i komunističke Rusije. Ostale odredbe traktata u naredne dvije godine djelimično su izmijenjene. Finska je sačuvala svoju nezavisnost zahvaljujući Zimskom ratu 1940. godine. Litvanija je nakon epizode relativne nezavisnosti apsorbirana od strane Sovjetskog saveza. Međutim, detaljne promjene nisu uticale na najvažnije pravilo pakta: o sudbini nacija i država naše regije Europe sada su odlučivala dva imperijalizma: Hitlerov i Staljinov.

Pod njemačkom okupacijom Poljska je pretrpjela ogromne ljudske i materijalne gubitke. Nacisti su ubili 6 milijuna građana Republike Poljske, uključujući skoro 3 milijuna poljskih Jevreja. Srušili su i spalili tisuće poljskih gradova i sela na čelu s glavnim gradom zemlje: Varšavom. Prisvojili su bezbroj materijalnih i kulturnih dobara – privatnih i javnih – koja se nikada nisu vratila u moju zemlju.

Samo nekoliko počinitelja njemačkog genocida i istrebljenja, ratnih zločina, masovnog terora i pljačke je nakon rata izvedeno pred sudove u Nirnbergu i Varšavi i pretrpjelo zasluženu kaznu.

Zločine nacističke Njemačke barem je moralno osudio cijeli slobodni svijet. Nažalost, drugačije je bilo sa zločinima komunističke Rusije, koji su ostali nekažnjeni i često zaboravljeni.

Šta nam je donijela sovjetska okupacija više od polovine predratne teritorije Poljske? To je dovelo do masakra u Katinju (Katyń): istrebljenje 22.000 ratnih zarobljenika– oficira poljske vojske, policajaca i vojnika, kao i zvaničnika i drugih političkih zatvorenika. Streljani su protiv svih međunarodnih konvencija, jer ih je Staljin prepoznao kao nepomirljive neprijatelje komunizma i rodoljube vjerne svojoj otadžbini.

To je dovelo do deportacije pola milijuna mojih sunarodnjaka u radne logore i mjesta prisilnog naseljavanja u Sibiru i azijskom dijelu Sovjetskog saveza; veliki broj njih se nikada nije vratio iz ove „neljudske zemlje” umirući u progonstvu.

Donio je brutalan teror NKVD-a i ideološku indoktrinaciju, uništavajući poljski identitet i nacionalnu tradiciju, prisiljavajući djecu da uče principe komunizma i prisiljavajući ih da se odreknu svoje vjere.

Sve ovo znamo ne samo mi Poljaci. Podjednako dobro znaju to i baltički narodi: Estonci, Litvanci i Letonci te druge nacije koje su se našle u sovjetskoj sferi uticaja nakon pobjede Rusije nad Trećim Rajhom.

Pakt Hitler-Staljin propao je nakon manje od dvije godine, kada je Njemačka napala staljinističku Rusiju 22. lipnja 1941. godine. Ali princip da sudbinu zemalja srednje i istočne Europe ne određuju njihovi slobodni narodi, već vladari imperijalnih sila, ostao je na snazi.

Sovjeti su porazili naciste 1945. godine, zauzeli čitavu teritoriju Poljske i dalje zemlje na zapadu i jugu, od Labe, Dunava i Drave. Neke od njih su uključili direktno u sovjetsku državu kao savezne države – to je bila sudbina Balta, Bjelorusa i Ukrajinaca. U drugim zemljama su postavili marionetske vlade sastavljene od lokalnih komunista potpuno pokornih Moskvi – to se dogodilo u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Bugarskoj i istočnoj Njemačkoj.

Za naše narode poraz Trećeg rajha nije donio željenu slobodu. Zavisnost od ruske imperije trajala je do pada komunizma – ukupno pola stoljeća!

Tek su demokratske promjene, koje je 1989. godine pokrenuo poljski pokret „Solidarnost”, dovele do istinskog oslobođenja Poljaka i drugih naroda Centralne i Istočne Europe, koji su ponovno dobili svoje suverene države. Većina njih su postepeno postale punopravne članice NATO-a i Europske unije.

Nezavisnost zemalja naše regije oduvijek je bila sol na ranu ruskim imperijalistima. Dakle, čim se Moskva oporavila od šoka zbog gubitka staljinističke sfere uticaja, počela je da teži obnovi carstva. Sjećamo se vojnog napada na Gruziju 2008. godine. Sjećamo se i brutalnog gušenja slobodarskih pokreta u Bjelorusiji i Ukrajini nekoliko puta.

Konačno prisjećamo se neprijateljske politike Rusije prema nezavisnoj Ukrajini, oružane aneksije Krima i Donbasa 2014. godine, a prije svega genocidnog rata punih razmjera sa suverenom ukrajinskom državom koji traje od 24. veljače 2022. godine.

Za narode naše regije, prisjećajući se povijesnih iskustava koje simbolizuje današnji datum – 17. rujan – nema sumnje da imperijalna Rusija ponovno nastoji da proširi na druge zemlje. Želi isto što i 1939. i 1940. godine, kada je djelovala u savezu s nacističkom Njemačkom, i 1945.-1991. godine, kada je sama vladala našim zemljama.

Rusija uvijek želi vlast nad cijelom Centralnom i Istočnom Europom. Ali slobodna Poljska, slobodna Ukrajina i sve druge nezavisne države u našoj regiji nikada neće pristati na to. Za naše narode to je pitanje života i smrti, očuvanja identiteta i opstanka. To je pitanje naše budućnosti, sigurnosti i prosperiteta.

Tekst je objavljen zajedno s poljskim mjesečnikom „Sve što je najvažnije” u povijesnom projektu s Institutom za nacionalno sjećanje i Poljskom nacionalnom fondacijom.