Piše: Dragan Bradvica

Gotovo da ne prođe niti jedan dan da se bh. političke (kvazi)elite ne hvale velikim ekonomskim postignućima, nenadano brzom oporavku, vrlo dobrim pokazateljima i slično.

Naravno, za sve to su oni zaslužni svojim nesebičnim radom za opće dobro, dok za sve ono što ne funkcionira krivi su neki drugi. I ovaj modus operandi na sceni je već više od 25 godina. A što smo uistinu u tim godinama dobili?

Dobili smo potpuni politički kaos, demografsku katastrofu, ekonomski krah pa čak i onaj moralni. Nažalost po sve nas, na sve ovo se nadovezala pandemija i recesija stoljeća koja nas je samo još dublje zakucala na dno.

A kako su se bh. vlasti snašle u tome najbolje svjedoče posljednje prognoze Svjetske banke o oporavku zemalja regije po kojima će se upravo BiH oporavljati po najnižim stopama rasta. Prevedeno, opet ćemo dugo čekati da se u potpunosti vratimo na ono na čemu smo bili prije pandemije, a ni to stanje niti izbliza nije bilo bajno.

BiH sve više uteg i za regiju

Prema prognozama Svjetske banke, najveći rast očekuje se za crnogorsku ekonomiju 7,1 posto, a potom za Srbiju pet posto, zatim Albanija 4,4 posto i Kosovo četiri posto.

Najmanji rast uz Bosnu i Hercegovinu predviđa se Sjevernoj Makedoniji 3,6 posto. U 2022. od zemalja regije najveći rast Svjetska banka očekuje u Crnoj Gori i na Kosovu po 4,5 posto, dok bi Albanija i Srbija trebale da ostvare rast od po 3,7 posto.

Kosovo bi trebalo i u 2023. biti predvodnik ekonomskog rasta sa povećanjem BDP-a od 4,1 posto, dok bi ostale zemlje bile sa rastom u rasponu od 3,5 posto (Crna Gora) i 3,9 posto (Srbija). Albanija bi u ovim projekcijama ostvarila isti rast kao i BiH 3,7 posto.

Dakle, iz godine u godinu postaje sve jasnije kako sve više zaostajemo čak i za regijom, državama koje su imale sličnu povijest i probleme poput naše. O približavanju standardu zapadnog svijeta već dugo ne možemo niti sanjati.

Na putu ka dnu

A onaj tko i površno poznaje prilike u BiH više mu je nego jasno zbog čega se sve ovo događa. Sve države regije imaju ozbiljnih problema ali ipak malo po malo idu prema naprijed.

Čak i Kosovo, koje još uvijek nije dio Ujedinjenih nacija niti je priznato od strane pet država članica Unije. BiH je i dalje u očima svim potencijalnih investitora leglo korupcije, kriminala, klijentelizma i nepotizma u koje se ne isplati ulagati. Ukoliko primjerice Srbija u pandemijskoj godini privuče investicija koliko BiH privuče u osam, devet godina sve je rečeno.

Nadalje, nema niti jednog relevantnog međunarodnog istraživanja po kojem nismo na dnu – lakoća poslovanja, konkurentnost, pokretanje online biznisa, indeks korupcije, indeks demokratičnosti… A sva pobrojana istraživanja su prva u rukama svih ozbiljnih investitora.

Nadalje, u BiH od potpisivanja Daytonsko-pariškog sporazuma do dan danas nikada nije bila politički, pravno i ekonomski stabilna država. Naprotiv. Autoceste i drugu putnu infrastrukturu gradimo već 20-ak godina nismo završili niti polovicu onoga što je davno trebalo biti završeno.

Uz sve ovo, kada u jednoj državi najbolje prolaze ono iz paraprivatnog sektora iliti politički kapitalisti onda je jasno kako na taj način odbijate potencijalne investitore. Tu je nezaobilazna preglomazna i neučinkovita javna uprava prepuna uhljeba iz političkih stranaka koji ne da olakšavaju svakodnevni život i biznis, nego ga dodatno kompliciraju. O političkim liderima i strankama kojima nije strano da u 2021. čak zveckaju oružjem, ne treba posebno niti trošiti riječi.

Sve ovo, uz niz drugih faktora, dovelo nas je u situaciju da u 25 godina nismo imali niti jednu veliku investiciju bez izgleda da ćemo je i imati u bližoj budućnosti.