Ne znam kakva je situacija s drugim klubovima, kakva je njihova statistika, ali ono što jeste činjenica je da su Rođeni kroz svoju povijest često znali izaći na megdan najboljim reprezentacijama Europe i svijeta.

I to ne samo da odigraju tamo neku revijalnu, prijateljsku utakmicu, da budu sparing partneri i lijepo se druže, već da se suprotstave na najbolji mogući način i pokažu šta znaju na najvišoj razini.

Igralo se protiv Sovjetskog Saveza, Poljske, Australije, Čehoslovačke, Južne Koreje i mnogih drugih. Gubilo se i pobjeđivalo, bez obzira da li su to bile "samo" prijateljske ili one na turnirima. Ali su uvijek igralo puno snagom, bez pardona.

Udri na Ruse

Sve je počelo još tamo 1965. godine, kada je Velež prvi put ugostio reprezentaciju velikog Sovjetskog Saveza. Reprezentaciju koja jeste bila u tom trenutku u nešto izmjenjenom sastavu, ali i koja je igrala finale Kupa nacija samo godinu dana ranije kada su poraženi od Španjolske u finalu. Velež je jakim Sovjetima suprostavio ekipu u kojoj su bili Dugalić, Slišković, Račić, Selimotić, Benco, Šestić, Muhamed Glavović, Lazović, Radiljević, Oručević, Mujić i Kordić. Rođenima je na kraju presudio Viktor Serebryanikov, legenda Dinama iz Kijeva.

Sedam godina kasnije, Velež je izašao na megdan Poljskoj. Tih godina Poljaci su igrali vrhunski nogomet, a potvrda toga bilo je zlato na Olimpijskim igrama.

Bila je to generacija u kojoj su igrali Kazimierz Deyna, Marian Ostafiński, Włodzimierz Lubański, Lesław Ćmikiewicz, Robert Gadocha. Za one koji ne znaju, Deyna je uništavao protivnike na Olimpijadi, zabio je devet komada i bio prvi strijelac turnira, jedan od najboljih igrača Legije svih vremena.

Ali nije savladao Envera Marića; Lubański i Gadocha jesu, uzvratili su Bajević i Kulje Vladić, završilo je bez pobjednika 2:2.

Sredili Poljake

Novi okršaj sa Sovjetima je došao 19. siječnja 1975 godine. Gledajući imena možda su gosti bili čak i jači nego deset godina ranije.

Na jednoj strani su Rudakov, Buruyak, Kolotov, Onischenko i još jedan veliki, fenomenalni Oleg Blokhin. Na drugoj su Slavka Njeguš, Čorba Hadžiabdić, Braca Glavović, Boro Primorac, Ćela Topić, Vaha, Duško, Ceka Ledić, Kulje.

Igra se čvrsto, muški, nema popuštanja. Dvadeset minuta prije kraja ukazao se i jedinim golom odlučio protivnika u to vrijeme najbolji igrač svijeta - baš taj Oleg Blokhin – kojem će France Football na kraju te godine dodijeliti i "Ballon d'Or".

Ali ako nisu mogli pasti Rusi, onda iz drugog pokušaja jesu Poljaci. Gostovali su na Februarskom turniru 1977. godine i primili tri komada. Vaha, Duško i Kulje sredili su Poljake, koje je predvodio najbolji strijelac Svjetskog prvenstva 1974. godine Grzegorz Lato. Ali mu to baš i nije nešto vrijedilo Pod Bijelim brijegom.

Igrali su Rođeni i protivAustralije, i to na turneji po ovoj dalekoj zemlji u zimu 1976. godine. Pred 20.000 gledalaca u Sydneyu, Sulejman Rebac je na teren poslao Marića, Mulahasanovića, Đurasovića, Dubovinu, Bracu Glavovića, Primorca, Okuku, Kvesića, Halilhodžića, Ledića i Vukoju. Završilo je 2:2, Kvesić je bio dvostruki strijelac.

I ove, uvjetno rečeno, mlađe generacije imale su priliku da povremeno izađu na megdan nekoj od reprezentativnih selekcija. Na već spomenutoj turneji teško su stradali Singapur i Hong Kong, a četrnaest godina kasnije razmontirana je reprezentacija Malezije na Merdeka kupu s 5-0.

Velež je više puta sudjelovao na tom turniru, na kojem će 1990-ih nastupati i reprezentacija BiH, a u njoj i nekoliko igrača Veleža. Pored Rođenih, na Merdeka kupu te su 1988. igrali i Vejle, Halmstad, Dnjepr Dnepropetrovsk i Újpesti Dózsa te domaća selekcija Malezije, zatim Južna Koreja i Čehoslovačka.

Južna Koreja je igrala u Meksiku na Svjetskom, uzela tamo bod Bugarima, ali su Velež dobili teško, tek 2:1, Gudelj je bio jedini strijelac za Velež. U polufinalu su Česi bili bolji 3:0, Česi sa Stejskalom, Michalom Bilekom, Lubomirom Moravcikom.

Pogledajte sastav Čehoslovačke u Italiji 1990. godine, pa će vam sve biti jasno. Na tom turniru najveći teret su podnijeli Petranović, Hadžiabdić, Šišić, Prskalo, Đurasović, Barbarić, Gudelj, Kalajdžić, Kodro, Karabeg i Tuce.

U Seulu pred 50.000 gledalaca

Godine 1988. Južna Koreja je bila domaćin Olimpijskih igara. Kao svojevrsnu probu stadiona, organiziran je President kup, neka vrsta predolimpijskog turnira sa čak 16 sudionika, od čega osam reprezentacija i osam klubova.

Neke od tih reprezentacija su se pripremale baš za Olimpijadu, kao što je domaćin Južna Koreja, zatim Irak te Sovjetski Savez i Sjedinjene Države.

Među klubovima Velež se našao u društvu meksičkog Atlasa, Gimnasije La Plata, Queens Park Rangersa i Sporting Cristala, bili su u grupi s dvije reprezentacije, Čehoslovačkom i Turskom, te Sporting Cristalom.

S Turskom je Velež odigrao 1:1 (Repak), dok su Česima uzvratili za poraz u Maleziji. Završilo je 3:2, strijelci su bili Gudelj i Jedvaj, dok je Hýravý zatresao vlastitu mrežu.

I ko zna, možda bi bilo bolje da je recimo bio drugi grupi Velež, ovako je kao prvi išao na Južnu Koreju. Utakmica je odigrana pred 50.000 gledalaca u Seulu 24. lipnja. Na kraju Rođeni nisu izdržali, Choi Soon-Ho nam je presudio u 72. minuti.

Gudelj i hat- trick protiv Jugoslavije

Ovdje u ovu priču treba ubaciti i jednu utakmicu koju je Velež odigrao protiv reprezentacije Jugoslavije i koja je zapravo bila vrhunac.

U godini kada se ostalo bez plasmana u Meksiko, kada su krenule kvalifikacije za Euro 1988. godine, Velež je prosinca 1986. godine odigrao jedinu utakmicu protiv Jugoslavije. Nekako se očekivala neka revijalna utakmica, ipak, igralo se protiv reprezentacije za koju su ovaj put počeli Tuce i Predrag Jurić.

Po reakciji nakon gola Gudelja za 1:1 postalo je jasno da to nije revijalna utakmica. Valjda raja nije mogla svariti silnu nepravdu kada su u pitanju pozivi igračima Veleža za tu istu repku. Vanja je bio posebno raspoložen, kompletirao je hat-trick, Joško Popović je dodao jedan. Jugoslavija je vodila 3:2, a onda su Vanja i Pop spakovali dva za tri minute. Gudelj je u novinskim izvještajima dobio ocjenu 8.5! Bez pardona, pobjeda je pobjeda.