Mostar - Prije točno 35 godina, 19. rujna 1991. u Mostar su došli navjestitelji rata, srpski i crnogorski rezervisti JNA uz pratnju paravojnih postrojbi. Zbog navodnog osiguranja Zračne luke, u Mostar i Hercegovinu dolazi više od pet tisuća rezervista, pripadnika titogradskog i užičkog korpusa okupatorske i zločinačke JNA.

Nedugo nakon dolaska, okupatorska JNA zauzima položaje na okolnim brdima oko Mostara i Zračne luke Mostar, pripremajući opsadu grada koja će početi s proljećem 1992. godine.

Za dolazak rezervista u Mostar iako nenajavljen, mostarski općinski Krizni stožer bio je pripravan. U suradnji s hrvatskim kadrovima u republičkom MUP-u zaustavljen je prvi nasrtaj rezervista da uđu u samo središte grada. Zaustavljeni su u Gnojnicama i Zračnoj luci, gdje je tadašnji MUP postavio svoje policijske punktove.

U Mostar je ilegalno donesena radio-oprema koju su kupili Hrvati u Njemačkoj. Svakodnevno je sve veći broj dragovoljaca pristupao obrani Mostara, oružje koje je dolazilo ilegalno raspoređivalo se preko glavnog stožera u Grudama. U to vrijeme gradom su kružile razne dezinformacije i zlonamjerne glasine koje je širio KOS što je među građane unosilo nemir, pa se krizni stožer morao suprotstaviti i takvom vidu specijalnog rata protiv KOS-a. 

Dok je rat praktično pred vratima, oporbene stranke u Mostaru organiziraju razne mitinge podrške za JNA. Od tada pa do početka ratnih događanja u Mostaru, skoro svakodnevno dolazilo je i do incidenata u koje su bili uključeni rezervisti tzv. JNA. Sporadična pucnjava s okolnih brda prema Katedrali, strašenje građana s dugim cijevima na ulicama, bombe u kafićima, pijančevanje i tuče, te pucnjava na vozila u okolici Mostara, ali i međusobni obračuni rezervista, unijeli su osjećaj straha, nemira i nesigurnosti među stanovnike Mostara.

U listopadu 1991. je napadnuto i selo Ravno u sjeverozapadnom dijelu Popova polja, što je događaj kojim de facto počinje rat u Bosni i Hercegovini, za kojeg tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH, kojeg sarajevski mediji krivo tituliraju predsjednik BiH, Alija Izetbegović je kazao da to nije „naš rat“.

Jedinice JNA smještene u Mostaru su trebale, zajedno s kninskim korpusom, zauzeti Split i srednju Dalmaciju. Kako to nisu uspjeli učiniti, Užički i Titogradski korpus ostaju na ovom području. JNA se pretvorila i formalno u srpsku vojsku u BiH, tako je Užički korpus preimenovan u ”Bilećki”, a poslije  u ”Hercegovački”. Užički i titogradski korpus djelovali su na području Mostara, ali i na području Popova polja, Neuma, Stona i Dubrovnika. 

Pod zapovjedništvom ova dva korpusa su kasnije bile i brojne paravojne formacije iz Srbije i istočne Hercegovine, koje su počinile i zločin na Uborku gdje je mučki ubijeno 114 civila Hrvata i Bošnjaka iz mostarskog naselja Zalik i Sutina. Za taj prvi masovni zločin u BiH nitko ni do danas nije odgovarao. 

O događajima koji su prethodili ratu i srpsko-crnogorskoj agresiji na Mostar, ali i na BiH i Hrvatsku, objavljena je i knjiga „Rat prije rata“ autora Viktora Stojkića. Knjigu, koja vrlo precizno opisuje Mostar uoči rata i prve godine rata u Hercegovini, i koja čitateljstvu približava ratna događanja u kojima je Stojkić sudjelovao kao dragovoljac, ratni zapovjednik tadašnje Policijske postaje Mostar, kao pomoćnik ministra unutarnjih poslova HR HB i pukovnik HV-a.

Stojkić piše o događanjima kroz sve mjesece 1991. do konca lipnja 1992. na području Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske i šire. U BiH je u rujnu 1991. bilo kaotično stanje. U pojedinim mjestima Srbi su organizirali barikade i noćne straže. Policija je bila u iznimno delikatnom položaju. Aktivni sastav policije teško je mogao održavati sigurnost tim više što je i u policiji došlo do velike polarizacije. JNA je oduzela oružje Teritorijalne obrane, a jedino oružje bilo je koje je policija imala. Neum, Čapljinu, Stolac i Ravno okupirali su užički i titogradski korpus, koji su bili popunjeni rezervistima i dragovoljcima iz istočnoga dijela Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Uslijedila su maltretiranja i zastrašivanja nesrpskoga pučanstva. Već su pale i prve žrtve.  

Na putu iz Posušja prema Tomislavgradu 18. rujna došlo je oružanoga sukoba između civila i pripadnika JNA. Poginuo je Ludvig Pavlović koji je jedini od Bugojanske skupine 1972. preživio jer mu je kao starijem maloljetniku smrtna kazna zamijenjena zatvorskom. Stojkić je noću 19/20. rujna mobilizirao pričuvni sastav policije podijelivši oružje (oko 1.000 pušaka). 

Te noći zapovjednik niških specijalaca Medžik tri puta je zvao i upozoravao Stojkića da prestane s mobilizacijom inače će to specijalci silom učiniti. I u drugim mjestima u BiH gdje su u većini bili Hrvati učinjeno je isto. Predsjedništvo BiH donijelo zapovijed da se 27. rujna 1991. mobilizira pričuvni sastav policije. Tada je došlo do diferenciranja u policiji. Hrvati i Muslimani bili su na jednoj, a Srbi drugoj strani. Policija je uspostavila punktove, a predstavnici JNA ultimativno su prijetili da se punktovi uklone. No, policija se nije dala zastrašiti i nije dopustila da vojska zaposjedne važne kvote na Bilima i Planinici s kojih bi u potpunosti imali Mostar u obruču. 

Istovremeno u Mostaru, oporbene stranke organiziraju razne mitinge podrške za JNA. Dana 3. travnja 1992. godine, u popodnevnim satima, na autobusnom stajalištu u naselju Zalik preko puta Sjevernog logora, vojarne JNA, eksplodirala je cisterna s gorivom. 

Pucanj cisterne s gorivom početak rata u Mostaru

Taj događaj je označio početak rata u Mostaru. Na zapovijed generala JNA Momčila Perišića, 7. travnja 1992. godine dolazi do otvorene agresije na Mostar, prvog granatiranja naselja s većinskim hrvatskim stanovništvom, Cima, Ilića i Rudnika. Dan kasnije, 8. travnja 1992., Odlukom predsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Mate Bobana, formira se Hrvatsko vijeće obrane (HVO), koje i preuzima obranu grada, nakon prvog oružanog sukoba, a za zapovjednika obrane općine Mostar imenuje se Petar Zelenika.

Od 14. travnja traju borbe za oslobađanje vojarne u Čapljini gdje je JNA izvela i desant te je helikopterima izvlačila svoju opremu. Dana 23. travnja 1992. godine, oslobođena je vojarna u Čapljini, koja je tako postala prva vojarna oslobođena od srpskog agresora u ratu u Bosni i Hercegovini. Tijekom tih borbi, srušeno je 5 zrakoplova JNA. 29. travnja 1992. Krizni stožer općine Mostar, a kasnije i krizni stožeri općina Čapljina i Široki Brijeg svu vlast i obranu tih općina povjeravaju Hrvatskom vijeću obrane.

Od 7. travnja 1992. godine do operacije Lipanjske zore, srpsko-crnogorski agresor je počinio urbicid, sustavno rušenje gradskih područja nad Mostarom. Danonoćno granatiranje zapadnog dijela Mostara ostavilo je neizbrisiv trag. No još veće razaranje doživio je istočni dio grada, koji se nalazio pod okupacijom agresora. Agresor je opljačkao, zapalio i minirao sve važnije objekte u tom gradu. Stara gradska jezgra potpuno je uništena, a Stari most oštećen s nekoliko izravnih pogodaka.

Radio postaja Mostar važna u obrani grada

Radiopostaja Mostar je emitirala svoj program iz Centra za motrenje i obavješćivanje jer su samo dan nakon početka otvorene agresije na Mostar, dvije granate izravno pogodile prostorije tadašnjeg Radio Mostara. Obavljajući hrabro svoj novinarski poslao na jednoj žici, s lošom kvalitetom zvuka, koja se čula od ulaza do izlaza iz Mostara, Radio Mostar je bio jedini signal života u gradu, koji je održavao moral u mostarskim podrumima.

U posljednjem od tri razgovora s glavnim urednikom radija Veselkom Čekezom, a u kojima je htio staviti Radio Mostar pod svoju kontrolu, general JNA Momčilo Perišić je rekao:

 "Ako bre ne poslušate ovo što vam naređujem, u 10:10 ću da gađam Beli Breg, u 10:20 Iliće, u 10:30 Cim!" Kako je rekao, tako je i proveo u djelo svoje prijetnje, za što je nagrađen od vrhovne komande JNA ordenom za hrabrost. Od srpskih granata u gradu je poginulo više civila nego branitelja grada.

Agresor je potpuno porušio sedam mostova na Neretvi, sve osim Starog. Svi gospodarski subjekti u južnoj i sjevernoj gradskoj zoni opljačkani su i potpuno uništeni. Najočitiji primjer su Aluminij i Soko. Potpuno ili djelomice agresor je uništio sva prigradska naselja. U kratkom vremenu srpska vojska uspjela je od 14 mostarskih džamija ostaviti samo dvije neoštećene. Tijekom svibnja 1992. godine zapaljeni su i uništeni: crkva u Potocima i franjevački samostan u Mostaru, Biskupski dvor, samostan časnih sestara, a sustavno se granatirala i mostarska katedrala.

Oštećeni su dom kulture, muzej i arhiv, knjižnica, bolnica, Dom zdravlja, zgrada kazališta, glazbena škola, zgrada Simfonijskog orkestra. Uništen je i cijeli niz mostarskih hotela, škola, predškolskih ustanova, studentskih domova i fakulteta, općina, sud, katastar, pošta, robne kuće HIT i Razvitak.

Oslobađanje desne obale rijeke Neretve kreće 11. lipnja 1992. godine. HVO potpomognut 4. Splitskom brigadom HV-a kreće iz šest pravaca, a od postrojbi HVO-a u akciji sudjeluju Kažnjenička bojna, Poskok bojna, dvije postrojbe HVO-a iz Čitluka i Ljubuškog, 5. Ilićka bojna HVO-a Mostar, 4. bojna HVO-a Mostar, te satnija 2. bojne rudničke HVO-a Mostar te pripadnici civilne i vojne policije. U Mostaru su u to vrijeme bile Vojna policija, civilna policija, dio 2. bojne HVO-a Mostar i Samostalni mostarski bataljun. Prvo je oslobođeno područje Kruševa i brda Orlovac, a zatim brdo Hum i zapadni dio grada Mostara.

Podizanje hrvatske trobojnice na vrhu Huma, kao bitne kote za nadzor Mostara, navijestilo je oslobađanje i istočnog dijela grada Mostara. Toga 11. lipnja hrvatske su snage ušle u Vojarnu "Stanislav Baja Kraljević" i naselja Rodoč i Jasenica te u krug razorene tvornice Aluminij svladavši žilav neprijateljski otpor. U tim borbama, uništena su dva tenka JNA T-34, koja su se nalazila na brdu iznad Jasenice. U samo jednom danu oslobođena je čitava desna obala rijeke Neretve. Tijekom 12. i 13. lipnja oslobođeno je područje Stoca, a 5 dana kasnije hrvatske snage su izbile na Ošanjiće, današnju međuentitetsku granicu.

U noći s 13. na 14. lipnja 1992. godine general Slobodan Praljak donosi odluku da se krene u oslobađanje lijeve obale rijeke Neretve. U Općinskom stožeru HVO-a u Mostaru zapovjednici postrojbi dobivaju zapovijedi prema kojima Neretvu treba početi prelaziti rano ujutro 14. lipnja i tako iznenaditi srpsko-crnogorskog agresora. Plan je bio, u tri sata ujutro započeti prelazak preko Neretve. Vojnici su morali čamcima prijeći Neretvu u samom gradu Mostaru na tri mjesta, a jedan dio je trebao prijeći preko tada još uvjetnog Starog mosta. Prijelaz Neretve s čamcima bio je na Buni.

Uz tenkovsku potporu Četvrte gardijske brigade HV-a iz Splita i topničku potporu Širokobrijeških slavuja, združene snage Izdvojenog zapovjednog mjesta Vrdi i Raška Gora pod zapovjedništvom legendarnog pukovnika Tvrtka Miloša i zapovjednika 3. bojne cimske Ilije Vrljića te postrojbe 1. bojne bjelopoljske i 5. bojne ilićke Općinskog stožera Hrvatskog vijeća obrane Mostar i Specijalne policije Policijske stanice Mostar prelaze na lijevu obalu te nakon žestokog okršaja kod Samostana školskih sestara franjevaki, počinju oslobađati prostor od Jasenjana do Vrapčića.

J. M.