Ukrajinci prolaze kroz najtežu zimu u četiri godine rata. Unatoč granatiranju, razaranju energetske infrastrukture i neizvjesnosti oko pregovora, oni ne žele odustati. Odakle im snage?, piše Deutsche Welle.

Početkom veljače Kijevski međunarodni institut za sociologiju (KIIS) objavio je rezultate istraživanja provedenog krajem siječnja. To je bilo u trenutku kada su, nakon masovnih ruskih napada na energetska postrojenja, dijelovi zemlje – naročito glavni grad Kijev – bili suočeni s akutnim nestašicama struje, grijanja i vode. Sve to pri temperaturama koje su se spuštale i do minus 25 stupnjeva.

Prema mišljenju 88 posto ispitanika, Rusija želi napadima na ukrajinski energetski sustav prisiliti Ukrajinu na kapitulaciju. Njih 65 posto navelo je da su spremni izdržati rat onoliko dugo koliko bude potrebno. U rujnu i prosincu 2025. godine isto je izjavilo 62 posto ispitanih.

„Ovaj siječanj kod mene nije izazvao još veću odlučnost i bijes, jer sam već od 2022. maksimalno odlučna i bijesna. Ovo je jednostavno još jedna etapa izuzetno teške borbe koju ćemo, ovako ili onako, dobiti", kaže Julija iz Kijeva u razgovoru za DW. Njen suprug, s kojim ima kćerku, od 2024. je na ratištu.

„Najviše mi pomaže moj bijes da ostanem postojana, ali i saznanje da nemamo drugu opciju. Sve drugo osim istrajnosti bilo bi mnogo gore", dodaje ona.

„Ne radi se samo o pravdi, već o opstanku"
Anton Hrušecki, direktor KIIS-a, objašnjava u razgovoru za DW da je jedan od ključnih faktora otpornosti stanovništva svijest o tome da je ruski rat protiv Ukrajine egzistencijalan. Kako kaže, za Ukrajince se ne radi samo o pravdi, već o pukom opstanku.

„Otpornost Ukrajinaca je i dalje visoka. S jedne strane, oni su iscrpljeni i otvoreni čak i za teške ustupke. S druge strane, unatoč svemu, nisu spremni prijeći ‘crvene linije'", kaže Hrušecki. Dodaje da ni pokušaji Rusije da tijekom zime stvori neizdržive životne uvjete u Ukrajini nisu promijenili takav stav.

Sociolog navodi da Ukrajinci danas sve češće govore o „Holodomoru". Taj izraz je izveden iz pojma „Holodomor", koji na ukrajinskom znači „ubojstvo glađu" i odnosi se na glad koju je staljinistički režim sustavno izazvao u Ukrajini između 1932. i 1933. godine. U tom kontekstu se riječ „Holodomor" danas koristi kao izraz za „ubojstvo hladnoćom".

I psihologinja Katerina Kudrčinska ukazuje na to da su Ukrajinci iscrpljeni kroničnim stresom. „On razara tijelo, živčani sustav i psihu", kaže ona. Prema njenim riječima, otpornost stanovništva oblikuje i psihološki efekt: poslije tolikih gubitaka ljudi se ne žele odreći i onoga što im je preostalo.

„Želim ponovo izgraditi svoju zemlju"
„Želimo izdržati jer bi, u slučaju predaje, pod ruskom vlašću bilo mnogo gore", kaže studentica Natalija za DW. Ona je došla na Trg neovisnosti u Kijevu kako bi na improviziranom memorijalu poginulim vojnicima postavila malu zastavu u čast svog oca koji je nedavno poginuo u Donjeckoj oblasti. Priznaje da joj je ponekad teško izdržati – gubitak oca, ekstremne životne uvjete i svijest o ozbiljnosti situacije u zemlji.

„Snagu crpim iz toga što živim za svog oca, koji je želio živjeti i graditi budućnost sa svojom obitelji. Zbog njega ne mogu tek tako odustati. Ukrajina ima budućnost, u to sam uvjerena", kaže Natalija, koja je na početku rata pobjegla u inozemstvo, ali se kasnije vratila. „Ukrajina je moja domovina. Ne želim otići. Želim ponovo izgraditi svoju zemlju."

I Olga iz Kijeva želi ostati. „Ne mogu samo uzeti dijete za ruku i otići. To bi bila izdaja mog muža koji se bori u ratu", kaže ona za DW. Njen suprug se već na samom početku ruske invazije kao dobrovoljac priključio borbama i trenutno je raspoređen u oblasti Pokrovsk. Kući dolazi vrlo rijetko, priča Olga koja odgaja dvogodišnjeg sina i uz to radi.

Prema njenim riječima, mnogi Ukrajinci se nadaju kraju rata. Primjećuju naznake gospodarskih problema u Rusiji i crpe nadu iz činjenice da Rusiji ni poslije četiri godine nije pošlo za rukom ostvarenje značajnije vojne pobjede. Upravo to, smatra ona, hrani vjeru da će se sve ipak dobro završiti.

Raspoloženje među ukrajinskim vojnicima na bojištu
Serhij (ime promijenjeno) se prije četiri godine kao bolničar dobrovoljno priključio ukrajinskim oružanim snagama. Smatra da motivacija i unutarnja snaga slabe iz više razloga: ne postoje jasno definirani vremenski rokovi službe, mogućnosti za demobilizaciju su minimalne, a financijska podrška vojnicima koji nisu direktno na frontu je nedovoljna.

Kirilo (ime promijenjeno), pripadnik kopnenih snaga, kaže da su se njegovi suborci već pomirili s nedostatkom odmora. „Ovdje smo se toliko navikli da se više i ne sjećamo kako je bilo ranije. Na početku su postojali planovi za budućnost, a sada ih više nema. To nije pesimizam – više je osjećaj da će se dogoditi ono što se mora dogoditi. To je neka vrsta poniznosti, a ne beznađa", kaže on.

Kirilo dodaje da raspoloženje u vojsci dodatno opterećuju korupcijski skandali u vlasti i slučajevi pronevjere sredstava namijenjenih obrambenoj industriji. „U tim trenucima je posebno snažan osjećaj da smo prevareni", kaže on za DW.

„Kada mi osobno ponestane motivacije ostaju mi samo disciplina i svijest da Ukrajina – ta država, ta nacija, taj identitet – možda neće postojati u budućnosti ako ne izdržimo i ne nastavimo se boriti", kaže „Mos", vojnik iz jedne ukrajinske postrojbe za dronove. I on se suočavao sa sagorijevanjem i apatijom, ali mu je pomogla svijest da alternativa ne postoji.

Vizija uspješne budućnosti Ukrajine
Prema riječima sociologa Antona Hrušeckog, otpornost Ukrajinaca na kraju četvrte godine rata oblikuje i saznanje da europski partneri nastavljaju podržavati Ukrajinu, te da Kijev ima podršku suvremenog, razvijenog svijeta. „Današnje patnje doživljavaju se kao ulaganje u budućnost", kaže on i dodaje: „Naši najnoviji podaci pokazuju da više od 60 posto građana ostaje optimistično i vjeruje da će Ukrajina za deset godina biti prosperitetna članica Europske unije."