„Prva metoda za procjenu inteligencije vladara je promatranje ljudi kojima se okružuje.“ (Makijaveli)

Autor: Prof.dr. Vjekoslav Domljan, iskaknuti ekonomski stručnjak

Ekonomist  je 12. 8. 2024. objavio tekst glavnog ekonomiste Svjetske banke Indermita Gilla. U njemu se tvrdi da su šanse da Kina postane razvijena zemlja 2035. god, Vijetnam  2045. i Indija 2047. ravne čudu. I stoga što je današnjim nerazvijenim zemljama teže postati razvijenima. Stanovništvo stari, rastu geopolitičke i trgovinske napetosti i treba daleko bolje čuvati okoliš.

Kina ima dohodak po stanovniku 13,400 a BiH 8,160 američkih dolara. Ako Kina – koja je imala najsnažniji rast u povijesti čovječanstva, postavši jednim od 13 svjetskih ekonomskih čuda - neće postati razvijena zemlja ni do 2050. god, šta očekivati od BiH?

Osim devet izuzetaka (šest balkanskih i tri istočnoeuropske) ostale europske  zemlje su zemlje visokog dohotka. Biti zemlja visokog dohotka i razvijene demokracije je tipično za europsku zemlju. Niz europskih zemalja je  uspjelo za jednu generaciju završiti tranziciju, postati članicama EU, zemljama visokog dohotka i razvijene demokracije i članicama OECD kluba. Među njima se ističe Estonija. Gledano po stanovniku, ima najviše investicija, startupova i unicorna (startupi s minimalno milijardu dolara početnog kapitala) u Europi.  I stoga što ima najbolju e-vladu na svijetu.

Južna Koreja je nabolji globalni primjer kako nerazvijena zemlja postaje razvijenom. Postala je ekonomsko čudo temeljeći politiku na izvozu, visokoj štednje i investicijama, odvaganom odnosu tržišta i države, te maloj  i odlučnoj vladi. Pučist, general-major Park Chung-hee predsjedavao je mjesečnim sastancima vijeća za promociju izvoza.

Nema lokomotiva

Glavna proizvodnja modernog društva su ideje. Najveći proizvođači ideja su sveučilišni instituti. Bh. sveučilišta su pak tipični distributeri informacija tj. sveučilišta 1.0 (nastavnik priča, studenti slušaju). Čekaju sredstva iz budžeta umjesto da ih stvaraju poduzetništvom utemeljnim na inovacijama i invencijama. Idu unazad, postajući administrativnin i trezorskim jedinicama, kao što su bile u doba ranog komunizma. Umjesto da idu naprijed, promiču  akademske vrijednosti i postajuju sveučilišta 4.0.

Ideje testirane istraživanjem povećavaju fond znanja i služe proizvodnji  tehnologije za proizvodnju sve složenijih dobara. Ne mora BiH ulagati  4.93% nacionalnog dohotka u istraživanja kao Južna Koreja ali bi morala ulagati barem 0.5-1.0% dohotka koliko ulažu zemlje dna EU (v. sliku 1). Zemlje Afričke Unije ulažu 0.5% dok BiH ulaže 0.2% nacionalnog dohotka.

Produktivnost ekonomije se povećava poboljšanjem korištenja rada i kapitala i  njihovim seljenjem iz neučinkovitih u učinkovite firme i djelatnosti. No, BiH ima 417 poduzeća i dva obrta s više od 250 radnika. Prihod veći od 100 miliona KM ima 146 firmi. Dvije trećine izvoza ostvaruje 100 firmi. Puno je vagona a malo lokomotiva (velikih firmi), pa nema ko da vodi BiH u EU i svijet.

Mnoge od tih velikih firmi su javne kompanije. A mnoge od njih su zombi kompanije tj. one koje su 'pojele' svoj kapital (rudnici, bolnice, željeznice, grasovi itd.). Decenijama posluju s gubicima, koji  iznose više no ukupne javne investicije, pa se topi fond javnog kapitala. I ono što je izgleda uspješno propada. Npr. Elektroprivreda HZHB je imala 2023. god. 67 mln. KM amortizacije i 31 mln investicija. Umjesto da se kuća diže na kat ne može se zamijeniti 67 raspalih prozora nego tek 31. Elektroprivrede ne mogu, a niti trebaju, biti nosioci zelene tranzicije. 

Zombi javne kompanije nastavljaju poslovati kao da je sve u najboljem redu i kao da samo privatne kompanije moraju nositi teret mirovinskih, zdravstvenih i drugih fondova. Vlasti prikrivaju to stanje odlukama o „restrukturiranju“ koje ne ozdravljaju zombi kompanije. Ima i privatnih 'poduzetnika' koji ne plaćaju porezne obveze i tim sredstvima prave objekte koje iznajmljuju vlastima ili vlasti organiziraju sijela u njima.„Ko ne kažnjava zlo, taj zapovijeda da se ono čini“ (da Vinči).

Stoga nije lako poštenim privatnim firmama postajati velikim. Preglomazan je teret na njihovim leđima. Više umirovljenika ima FBiH s 1.9 mln. stanovnika, no što ih je imala SR BiH s 4.3 mln stanovnika. Na jednog penzionera u SR BiH dolazilo je tri radnika, a u FBiH 1.2 radnika. Od tri  radnika, dva rade u privatnom a jedan u javnom sektoru. Ovi u privatnom imaju prosječna primanja 1000 KM a ovi u  javnom 1800 (plaća, rad u komisijama, dnevnice, odvojen život, smještaj itd.) pa je prosjek oko 1300 KM. Oni koji zasigurno puno rade dobivaju puno manje od onih koji malo rade. Stoga odlaze vani, čime uveliko slabi produktivnost privatnih firmi.

Npr. firma ima pet radnika čija je učinkovitost 90%. Proizvodnja joj tada iznosi 59. Ako u firmi i dalje radi pet radnika, no sad zbog odlaska jednog u Njemačku, četiri imaju učinkovitost 90% a peti  80%. Sad će firma imati proizvodnju 52.5. Biće manja za 11% u odnosu kad je radilo pet kvalitetnih radnika. I to se širi na druge firme i konstantno traje.

Kako se vremenom smanjuje fizički kapital, tako se vremenom i odlascima smanjuje i ljudski. Više od deset godina se ulagalo u taj kapital i on ode. Dobro je što će privatni prinos na ljudski kapital pripasti radniku (posebice ako je platio za obrazovanje), no socijalni prinos (poboljšanje kvalitete radne snage) će pripasti Njemačkoj, a ne BiH. 

Nema produktivnosti

A doznake koje šalju? reći ćete. I bez kojih nije moguće financirati ogroman trgovinski deficit kao ni jaz između domaće (niske) štednje i investicija. Niti bi valutni odbor mogao funkcionirati. Tačno. No, doznake rodbini iznose oko petinu ukupnih doznaka. Doznake sive i crne ekonomije iznose barem polovicu tih doznaka i one čine kičmu bh. ekonomije. Ima samo jedno istraživanje 'crne ekonomije' BiH i to ono USAID-ovo iz 2001. god, pa je teško pouzdano govoriti o ovim veličinama. Ono što je sigurno jest da je osam milijardi gotovine izvan domašaja monetarnih vlasti, opslužujići zasigurno sivu i crnu ekonomiju. Uprava za indirektno oporezivanje uredno izvješćuje o rekordno „ubranim“ prihodima. No, ne kaže ništa o neubranim prihodima, koji iznose minimalno dvije milijarde. Entitetske porezne uprave navode milijarde neprikupljenih doprinosa.

BiH pravi nacionalni kolač slične veličine kao i Cipar, Island i Estonija. No, u njihovim kuhinjama ima znato manje kuhara. U islandskoj 220, ciparskoj 463, estonijskoj 700 a u bh. 1340 (sve u hiljadama). Ako bh. kuhar napravi za jedan sat jednu tortu, islandski napravi 7.3 torti, ciparski 3.2 a estonijski 2.7 torti. Mnogi od tih u bh. kuhinji sjede i ne rade, i bivaju dobro plaćeni za to, dok oni kuhari koji kuhaju lome se i bivaju slabo plaćeni. Stoga kupe djecu i idu u Njemačku da bar djecu spase. A one koji slabo ili nimalo rade nasljeđuju njihova djeca na katedrama, u sudnicama, ordinacijama, kao da se radi u feudalnom društvu i nasljednom pravu na katedru, ordinaciju itd.

Ako bh. kuhar izveze 1 dolar izvoza, estonijski izveze 5.1, islandski 6.9 a ciparski 7. Dakle, 5-7 puta su konkurentniji, jer su obrazovaniji. Svega 15.5% bh. radnosposobnog stanovništva (starog 25 do 74 godine) ima tercijarno obrazovanje (više i visoko). To je najmanji stupanj akademske obrazovanosti u Europi (v. sliku 2).

Neobrazovani proizvodi samo proizvode niskog tehnološkog sadržaja. A oni ne mogu osiguravati visoke plaće i visok životni standard. Plaće su slika i prilika produktivnosti. Gdje je produktivnost velika, velike su i plaće. I obratno.

BiH nema ni ekonomskih alata. Nema monetarne politiku ni politike deviznog tečaja zbog valutnog odbora. Napada virus, a imunitet ravan nuli, unatoč postojanju Centralne banke s njenih skoro 400 uposlenika i nekretninama diljem BiH. Vanjski šok se automatski preliva u BiH. I kad je inflacija dvocifrena banke drže kamatnu stopu na 0.01%. I vlast nijemo gleda kako se topi ušteđevina građana. 

Teret uravnotežavanja ekonomije pada na jedini raspoloživ instrument, fiskalnu politiku. A ona 'zakovana' zakonima i to na različitim i nekoordiniranim razinama. Zakon se ne može promijeniti ni za 3-4 godine ni onda kad političari imaju interesa da se promijeni. No, kad bi fiskalna politika čak i bila maksimalno učinkovita, njome bi se mogla ispraviti samo unutrašnja ili samo vanjska neravnoteža. I to jedna na račun druge.

No, kad bi BiH imala politike produktivnosti, njome bi se moglo naknađivati odliv radne snage i sticati ino tržišta temeljem veće konkurentnosti i većeg izvoza (i tako naknađivati smanjenje broja kupaca zbog odlaska stanovništva).

Povećanje produktivnosti je isto što i jačanje realnog deviznog tečaja. Ako se zbog valutnog odbora ne može mijenati nominalni tečaj, primjerice provoditi devalvaciju, može se pomicati realni devizni tečaj smanjenjem troškova proizvodnje. Jednim hicem dva zeca tj. i unutarnja i vanjska ravnoteža, i to istodobno.

Nema (ino) investicija

Produktivnost se prvenstveno povećava investicijama u nove tehnologije. Zemlje 'brze trake' (Kina, Indija itd.) imaju stopu investicija 30-50% nacionalnog dohotka. BiH treba stopu investicija povećati barem 30-70% da bi im se priključila. To je najbolje činiti stvaranjem uvjeta za povećanje priliva inozemnih izravnih investicija. 

Inozemne izravne investicije, dokvalifikacija radnika i penjanje uz globalni lanac vrijednosti su temeljne politike zemlje koje gubi stanovništvo. Tu su još i imigracija i pronatalitetna politika. No, imigracija je u slučaju nerazvijenih zemalja problematična, jer vodi etnonacionalnim trvenjima. Dok je pronatalitetna politika je efikasna samo kad rješava specifičnosti npr. izgradnju vrtića.

Investicija, posebice inozemnih, malo ima kad su slabe institucije. One su temeljni razlog što su neke zemlje razvijene a druge nisu. Gdje su snažne, primjerice u skandinavskim zemljama, korupcija je mala. Gdje su slabe, kao u zemljama Balkana, korupcija je razarajuća. Stoga je Skandinavija vrh a Balkan dno Europe.

BiH treba  do 2030. god. barem dodatna milijarda KM godišnje za provođenje blizanačke tranzicije (zelenog i digitaliziranog rasta). S aktualnim financijskim instituticijama to nije moguće postići. Svugdje je poslije globalne krize iz 2007.-2009. novac ostao zarobljen u financijskim kanalima. Ali nigdje kao u BiH. Profiti banaka rastu brže od nacionalnog dohotka, pa se novac sliva u banke. Banke su, (ne)znanjem i/ili (ne)zainteresiranošću političara, u poziciji pravnog monopola. One, i samo one, mogu primati depozite i odobravati kredite. Ne može to čak ni seoska kreditna zadruga. Ni njoj ne daju da postaoji, a postojala je od otomanskih vremena pa do današnjih. 

Kamatne stope se obara jačanjem konkurencije, koja je bit tržišne ekonomije. Može se uspostaviti osnivanjem strateškog investicijskog fonda (SIF-a), uvođenjem štedionica, štedno-kreditnih zadruga i poslovnih anđela te uključenjem nebankarskih institucija u međunarodni platni promet.

Štedionice i štedno-kreditne zadruge trebaju biti regionalno i lokalno orijentirane i baviti se samo tuzemnim platnim prometom. A za banke bi trebalo povećati osnivački kapital na minimalno 30 mln KM. One koje to ne mogu postići, mogle bi se registirati kao štedionice.

Međunarodnim platnim prometom mogli bi se baviti i telekomi. Npr. BH telecom s postojećim resursima ima 50-tak miliona dobiti, a toliko bi mogao imati i transferom ino doznaka, kao što pokazuje kenijski Safaricom. Treba mu  samo softer, jer osoblja i prostora ima na pretek.

SIF bi financirao velike investicijske projekte u energetici i digitalizaciji dok bi poslovni anđeli financirali manje projekte poduzeća-gazela. Ako bi FBiH (sa svojim kompanijama i kantonima) i, recimo, KfW, uložili po 500 mln KM, SIF bi ima početni kapital od milijarde KM. Potom bi vršio emisiju zelenih obveznica (i preuzimao dio štednje od banka i aktivirao kapital iz 'madraca') i preuzimao ino kreditne linije. Tako bi se prikupilo šest milijardi  KM i snažno financiralo blizanačku tranziciju.

Nema državnika

Put od zemlje s niskim dohotkom do zemlje sa srednjim dohotkom je industrijalizacija plus urbanizacija. Put od zemlje sa srednjim dohotkom, kakva je BiH, do zemlje s visokim dohotkom iziskuje uvođenje inovacijskog sistema. Razvoj tehnologije ide od njenog uvoza (imitacija) preko poboljšanja korištenja (inovacija) do njenog izmišljanja (invencija). Od 3I BiH uspjeva samo riješiti prvo I tj. imitaciju. Stoga ne povećava produktivnost, ne smanjuje troškove proizvodnje, ne povećava konkurentost i izvoz, pa tako ni ne smanjuje jaz spram zemalja visokog dohotka. Niti može reći kad će postati razvijena zemlja.

Kad je Austro-Ugarska preuzela vlast u BiH, četiri petine stanovništa se bavilo poljoprivredom a devet desetina bilo nepismeno. Krleža kaže da smo (bili) „seljaci, nepismeni seljaci, na ovim balkanskim gudurama s ‘jebem-ti-mater’ mentalitetom“. Austro-Ugarska je za jednu generaciju provela prvu industrijasku revoluciju a SFR Jugoslavija drugu. Nema nijednog državnika da provede treću, digitalnu revoluciju tj. premjesti život s mjesta na mrežu i u orbitu.

Adnan Smailbegović, Rinan Al-Tawil i Dino Hasanić su nedavno sponzorirali odlazak  u Japan tri bh. studenta na obuku u gradnji mini satelita. Važan korak na putu BiH u orbitu utemeljen na razumijevanju i velikodušnosti tri privatna poduzetnika.

U agrarnom i industrijskom svijetu, centri moći su statični i vidljivi golim okom. U digitalnom su nevidljivi i dinamični. Prisutni u svakom kutku Zemlje i galaksije do kojega dopiru njihovi signali. Albanija, Moldova, čak i Vatikan te Džibuti, Ruanda, Uganda, Zimbabve, ukupno skoro 100 zemalja svijeta, su lansirali satelite. Bez izlaska u orbitu nema komunikacija, kontrole granica radi imigracije i kriminala, nema vođenja rata itd.  Kad ideš 80 kilometara u vis već si u orbiti. A BiH po sposobnosti digitalnog umrežavanja zadnja u Europi (v. sliku 3).

BiH treba jedan državnik, prosvijetljen reformator koji bi okupio rašrkane izvozne snage, kao što je to činio Park Chung-hee, da ne plove kao usamljeni čamci nego kao flota koja će povesti BiH ka društvu zemalja visokog dohotka. Neblagovremeno provođenje reforama može biti kobno. SFR Jugoslavija je pripremila svoje reforme 1965. i 1984. god. No, one iz 1968. su politički stopirane, kad se vidilo da ugrožava vlastodršce (no, time su položeni temelji propasti SFRJ, jer je likvidirana tržišna ekonomija i uvedena 'samoupravna'), a one iz 1984. stigle prekasno, kad je gangrena zahvatila unutarnje organe. 

Pošto nema reforama ostaje da se računa koliko košta višedecenijski zastoj. U 2023. god. je bilo nezaposleno 181,000 osoba plus 140,000 podzaposlenih (otvoreno podzaposlenih, oni koji šetaju tokom radnog vremena, rade privatno i sl, i zamaskirano podzaposleni, oni koji s tijelom u uredu a duhom negdje daleko), što iznosi četvrtinu radne snage. Ta neuposlenost košta 12 mlrd KM godišnj tj.  četvrtinu nacionalnog dohotka.

Nije lako viciozni krug pretovoriti u viruozni. Na europskom dnu, u zaostalom, fragmentiranom društvu, etno-religiozno pitanje je isforsirano kao ključno, čak i na lokalnim izborima. No paranje BiH po etno-religioznim samo prikiva BiH za europsko dno.

Stanje liči onom Ivana Raosa u Prosjacima i sinovima. Smrću Kikaša počinje borba za prijesto. Kikaš je odredio juniora Matana, „uzdanicu didovu“, za prijestolonasljednika, no seniori to ne prihvaćaju. Pošto se ne mogu dogovoriti, dijele kuću i fizički, pilajuće je na dijelove. A Matan odlazi u svijet, koji tada kao i sada privlači talente iz petnih žila. A neki ih prvo školuju, pa ih onda rastjeraju.