Zašto je svijet obožava i obožavat će Maradonu? Zato što svijet voli budale. Dalje od ovoga ne bi trebalo ni ići, ali mi ipak hoćemo - jer nekad se jednostavno zapitate: odakle tolika fascinacija?

Messi je vjerojatno bolji, gotovo sigurno. No Messi nije Bog… a Maradona jeste. Kako, zašto? Iako djeluje neobjašnjivo, odgovor je zapravo očit, tu na dohvat ruke. A najbolje ga je plasirati bez celofana, bez umotavanja: Messi je pomalo dosadan, Maradona nije. A svijet obožava one koji nisu dosadni, koji u sebi imaju kontroverzu, šejtanluk kojeg je Diego imao za izvoza.

Jasno, ne samo to, jer njegove nogometne kvalitete zaista su graničile s vanzemaljskim i mogu se itekako uspoređivati s adutima koje Messi već godinama u nizu prezentira, ali ta njegova kontroverzna, ta mračna strana, to ga je činilo drukčijim, zanimljivijim. Dio karijere u Napulju gdje ga je mafija držala na dlanu, a onda ga za vrijeme SP-a u Italiji 'prodala' jer je ovaj stvarno pomislio da je Bog pa je pozvao Talijane da navijaju za Argentinu, samo taj dio karijere bio je dovoljan da Maradonu učini privlačnim masi. A to je tako jer su većina obožavatelja smrtnici koji takav život doživljavaju nedostižnim, ne usuđuju se ni razmišljati izvan svoje dnevne rutine pa im trebaju heroji da svoje živote učine zanimljivijima.

Tu negdje u tim redcima je i teorija idoliziranja, ali zar je Maradona zaista bio tako dobar uzor? Kokain i koketiranje s mafijom teško da su detalji kojima biste privoljeli svoje dijete da krene njegovim nogometnim putem, a gdje je još i nesportski dio priče ispričan Božjom rukom - neregularnim golom rukom koji se i danas slavi kao da je bilo riječ o pogotku glavom s pola terena? A možda je baš u Božjoj ruci odgovor na pitanje iz uvoda o fascinaciji koja priziva ozbiljnu psihoanalizu… Možda je poanta upravo u tomu da je Diego počinio nogometni zločin, izvukao se i zatim to proslavio kao golčinu.

Bi li Messi učinio isto? Bi, jeste – već je to učinio. Protiv Espanyola 2007. Ali tada je taj njegov potez okarakteriziran kao varanje koje ne zaslužuje preveliku pažnju. Jer koliko god driblao i zabijao, Leo se javnosti izvan stadiona nikada nije u potpunosti otkrio – vjerujemo da jako puno vas i u ovom vremenu maksimalne medijske izloženosti ne zna ni kako mu zvuči glas… a Diego se s druge strane s navijačima družio i družio.

Ukratko, Leu je nedostajalo i nedostaje mu jako puno Diegove ekstrovertnosti zbog koje je svaki njegov potez automatski dobivao prefiks božanskog/šejtanskog… kako želite.

Piše: Slaven Nikšić
desk@dnevni-list.ba