Piše: Ersan Bijedić

mostar@dnevni-list.ba

Put u Boston sam iskoristio za gledati NBA utakmicu Boston Celtics – Charlotte Hornets, ovim ekipama pretposljednju u regularnom dijelu sezone.

Natjecateljski manje važan dvoboj, ali kompletan regularni dio se igra u drukčijem ritmu pa to ne mijenja puno. U svakom slučaju ne mijenja doživljaj spektakla.

A Red Soxi?

Kad sam naknadno govorio jednom Amerikancu da sam gledao meč, pitao me odmah jesam li, ili planiram ići, na Boston Red Soxe. Ali brzo se prisjetio da Europljanima ipak nije toliko zanimljiva američka profesionalna bejzbolska momčad, dok je košarka jako popularna. Ne samo nama, nego je NBA jedna od globalno najpopularnijih sportskih liga na svijetu.

Celtics – Hornets je u stvari jedna od najmanje atraktivnih utakmica sezone jer je Boston već nešto ranije osigurao broj 1 mjesto u doigravanju (s ukupno najboljim skorom lige od 64-18) pa su bili u očekivanju play-offa i odmaranju prve petorke. Ali za domaćine to ne umanjuje spektakl, arena je rasprodana sa 19.156 gledatelja po službenim podacima. Atmosfera je opet izuzetna, navijači se zabavljaju i podržavaju slavni domaći tim do još jedne sigurne i rutinske pobjede od 131:98. Duž devete razine, ili kata, su raspoređena mjesta gdje gledatelji mogu kupiti hranu i piće, vrlo bitan segment za ukupni ugođaj na američkim sportskim borilištima.

Rekorderi lige

Nove generacije u širem smislu možda ne gledaju toliko na Boston Celtics kao klub koji će posebno pratiti. Osobno sam iz generacije koja je obožavala gledati Chicago Bullse sa Michaelom Jordanom, Scottiejem Pippenom, Tonijem Kukočom... Ali Celticsi su uz Los Angeles Lakerse najuspješniji klub u povijesti NBA lige. Obje ove franšize su osvojile po 17 titula prvaka i po tome su rekorderi, daleko ispred svih ostalih klubova jer su sljedeći najbolji Golden State Warriorsi skupili 7 naslova prvaka. Zajedno su osvojili 34 od ukupno 74 NBA prvenstva. Sa Lakersima Boston ima i najveće NBA rivalstvo logično nazvano “NBA's Best Rivalry” jer se radi o franšizama koje su se sastale rekordnih 12 puta u finalu i najuspješnije su. Ipak Boston čeka na novu titulu još od 2008. godine kad su predvođeni Kevinom Garnettom i Rayom Allenom savladali Lakerse sa 4:2 u seriji. Najbliže su bili prije dvije sezone kad su izgubili u finalu od Golden State Warriorsa sa 4:2. Prošle sezone su ispali u finalu konferencije od Miamija koji je potom u finalu poražen od Denver Nuggetsa predvođenih Nikolom Jokićem.

Mostarac u Bostonu

Neki od najvećih NBA košarkaša su kroz povijest nastupali upravo za Boston Celticse, poput Billa Russella, Larrya Birda, Johna Havliceka koji je igrao 16 sezona za klub, osvojio 8 titula i ostao do danas najbolji strijelac sa 26.395 poena, zatim Roberta Parisha, Paula Piercea, Raya Allena, Ricka Foxa, Isaiah Thomasa… do današnjih zvijezda Jaysona Tatuma i Jaylena Browna.

Brojni Europljani su ostavili traga igrajući za Celticse, pa tako i igrači sa Ex-Yu prostora. Od ovih posljednjih najdublji vjerojatno Dino Rađa koji je kroz tri i pol sezone osigurao i svoje mjesto među 50 najboljih strijelaca u povijesti Bostona, konkretno 41. mjesto sa 3.733 koša. On je bio pionir koji je otvorio vrata, a da to postane puno prije je odbio jedan rođeni Mostarac.

To je bio Dražen Dalipagić koji je u trening kampu Boston Celticsa vježbao ljeta 1976. godine poslije poraza Jugoslavije od SAD-a u finalu košarkaškog turnira na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. Odbio je staviti potpis na ponuđeni mu ugovor da bude prvi Europljanin u američkoj profesionalnoj košarci, jer je to značilo da ne bi mogao igrati za reprezentaciju.

 - Bio je zvjezdani materijal. Jedina mana mu je bila što zbog nepoznavanja jezika nije mogao komunicirati s trenerom i igračima, rekao je za New York Times Red Auerbach, generalni menadžer Bostona u to vrijeme, a ranije i trener koji je osvojio devet titula NBA prvaka.

Danas je NBA natjecanje puno dostupnije za Europljane koji su preplavili ligu, a jednako tako pristupačnije ovdašnjim medijima i običnim gledateljima koji žele uživati u ovakvom jednom spektaklu uživo, a ne putem TV prijemnika. Show i zabava kakve rade Amerikanci za svaki pojedini događaj, odnosno utakmicu, a ne izražen natjecateljski ritam, su ono što dovodi publiku na svaki susret bez obzira na rezultat, stanje i sastav ekipa.

Put do akreditacije

Za englesku Premier ligu, koja je najgledanije sportsko natjecanje na svijetu generalno, sam trebao poslati jedan email da dobijem akreditaciju. Za NBA je bilo malo drukčije jer Amerikanci uvijek imaju puno više provjera u svemu. Počevši od većeg osiguranja na aerodromu. Dobiti akreditaciju je bio malo duži posao koji se protegao na šest e-mailova različitim ljudima iz NBA osoblja, s tim da je prvo bilo teško uopće pronaći kome se obratiti. Sve vodi NBA tako da se mediji ne obraćaju izravno klubovima već samoj asocijaciji, odnosno vodstvu natjecanja. Tek nakon tih e-mailova i slanja dokaza o ranijim radovima te uredničkog pisma, sam dobio svoj medijski profil na NBA stranici. A samim tim konačno i mogućnost poslati zahtjev za akreditaciju koja se odobrava, ili ne, nekih sedam dana prije samog meča.

Big Mac za promašeno bacanje

U stankama NBA utakmica je uvijek zabava, a pored vrlo popularnih cheerleadersica performanse rade i drugi pa smo tijekom odmora na poluvremenu mogli na parketu gledati i dobro uvježbane pse kojima je gazda bacao pseći frizbi, ili akrobatska zakucavanja. Priliku da šutiraju na koš su imali najmlađi, jednako tako da na zagrijavanju nastupe i mlađi naraštaji još uvijek nevještih cheerleadersica. Navijačima su u pauzama s vrha dvorane bacane majice pa su se s puno entuzijazma borili za njih. Posebno zanimljiv je bio detalj iz posljednje četvrtine utakmice koja je već bila odlučena, a i generalno nije imala nikakav bitan natjecateljski karakter. Ipak domaćini su uspjeli razbuditi publiku jer se na više milijuna vrijednom velikom semaforu TD Gardena pojavio natpis da će svi dobiti McDonalds Big Mac burger uz dodatnu kupovinu od 2 dolara (sam burger je 7 dolara) ukoliko gosti promaše jedno slobodno bacanje. Otad su svako slobodno bacanje navijači popratili uz zvižduke i huk protiv gostujućeg igrača na crti. Na kraju je jedan košarkaš Hornetsa i promašio, a domaće pristalice imale pravo iskoristiti svoju narudžbu tog ili sljedećeg dana.

Zašto je Bill Russell odbacivao kip

Legenda, Celticsa, Bill Russell, u početku nije želio statuu za svoj lik ispred City Hall Plaza u Bostonu, a to je potvrdila i umjetnica Ann Hirsch, koja ju je dizajnirala. Pristao je pod uvjetom da projekt generira program bespovratnih sredstava za inicijative mentorstva za djecu. Osim što je legenda košarke, Russell je bio aktivist za ljudska i građanska prava.

 - Statua nije bila nešto što ga je jako zanimalo vidjeti, a to je bilo u skladu s čovjekom kakav je on bio, kazala je Hirsch.

Na otkrivanju brončane statue 2013. godine, Russell je najmanje pozornosti pridavao svojim košarkaškim uspjesima, već je ukazivao na druge teme iz aktivizma za građanska prava.

 - Dvije stvari o kipovima. Prvo, podsjećaju me na nadgrobne spomenike. I drugo, oni su nešto na čemu će golubovi sr.ti, šaljivo je rekao Russell.

Bill Russell (1934. – 2022.) je sa svojih 208cm visine igrao centra za Celticse od 1956. do 1969. godine i bio centralna figura dinastije koja je osvojila 11 NBA titula. Bio je pet puta MVP i u prosjeku postizao 15.1 poena i 21.5 skokova po utakmici. Smatra se jednim od najvećih košarka u povijesti NBA.

Dom Celticsa

TD Garden je višenamjenska arena koja je osim Boston Celticsa domaćin utakmica profesionalnog hokej tima, Boston Bruinsa. Otvorena je 1995. godine kao zamjena za dotadašnji dom Celticsa, Boston Garden, i prima 19.600 gledatelja. U njoj se održavaju i koncerti pa predstavlja najposjećeniju arenu u regiji New England koja obuhvata šest američkih država. Svake godine je posjeti gotovo 3.5 milijuna ljudi. TD Garden je jedna od dvije NBA arene (uz Kia Center, dom Orlando Magica) s parket podlogom. Ulaz u TD Garden je ujedno i ulaz u bostonski T, odnosno podzemnu željeznicu.

Heat iznenadio Kelte

Celticsi su svoju play-off kampanju započeli utakmicama sa prošlogodišnjim finalistom Miami Heatom koji je iznenađujuće u TD Gardenu izjednačio na 1-1, a treći meč se igra sa subote na nedjelju po našem vremenu u Miamiju. U ekipi Heata najefikasniji je bio Tyler Herro sa 24 poena uz 14 asistencija, a pogodio je šest od ukupno 23 trice Miamija, što je rekord kluba u doigravanju. Pobjedi su još pridonijeli Bam Adebayo s 21 poenom i 10 skokova, Caleb Martin s 21 poenom i šutom za tricu 5/6 i Jaime Jazquez s 14 koševa.

 - Izgubili smo zbog loše igre u prvoj utakmici i sada smo odgovorili. To je sve što možete tražiti od ove grupe momaka... Volimo se natjecati i to je ono o čemu se radi, rekao je Herro.

Kod Bostona Jaylen Brown ubacio je 33 koša uz osam skokova, a Jayson Tatum 28  i osam skokova, dok je Derrick White dodao 13 poena.

 - Bile su to dvije potpuno različite utakmice, tako da se moramo tome prilagoditi, rekao je trener Bostona Joe Mazzulla.

Problem rasizma

Smatra se da su korijeni NBA rasizma dolazili iz Bostona, pa je 80-tih tim predvođen Larryjem Birdom imao nadimak “bijela ekipa”. Legendarni Bill Russell je bio pionir u borbi protiv rasizma. Ipak neke stvari su se prve dogodile upravo u Bostonu. Naime Celticsi su prva NBA franšiza koja je na Draftu izabrala afroameričkog igrača, Chucka Coopera, davne 1950. godine. Također su i prva ekipa koja je izašla na teren sa startnom petorkom koju su činili afroamerikanci, što se dogodio 26. prosinca 1964. godine. A Bill Russell je 1966. godine u Bostonu promoviran u prvog glavnog trenera koji je tamne puti.

NBA PRVACI

17        Boston Celtics

            LA Lakers

7          Golden State Warriors

6          Chicago Bulls

5          San Antonio Spurs…