Vođa bosanskih Srba Milorad Dodik duboko je zaglibio u incidentnu avanturu razvlašćivanja države i vraćanja nadležnosti na entitet RS.

Sluđeno političko, pravno i intelektualno Sarajevo žestoko optužuje Dodika za podrivanje ustavnog poretka, od Tužiteljstva zahtijeva uhićenja, od međunarodne zajednice žestoke sankcije, a neke stranke najavljuju i osnivanje Kriznih stožera. Zapad je dosta zbunjen, još ne prepoznaje elemente državnog udara, djeluje nemoćno, a vrlo lukavi Milorad Dodik je sve svoje osjetljive projekte pa i odgovornost prebacio na Narodnu skupštinu Republike Srpske.

Daytonski sporazum

I nije to slučajno. Za razliku od, primjerice, bošnjačkih vođa, srpske nacionalne poglavice u BiH tradicionalno još od demokratskih promjena, pa tijekom i nakon strašnog rata, raspravu vode i odluke donose u legalnim zakonodavnim polugama vlasti.

S druge strane bošnjački 'otac nacije' Alija Izetbegović je uglavnom podrivao državne ili entitetske institucije, pregovore je vodio solistički, sporazume, potpisivao i odluke donosio bez suglasnosti i potvrđivanja u parlamentima.

Često je znao zabiti nož u leđa najbližim suradnicima, poglavito hrvatske i srpske nacionalnosti. Njih je samo podmuklo iskorištavao kada je trebalo obarati neke njegove sumnjive dogovore i spašavati državne interese koje je on prodavao.

Primjer dogovaranja i potpisivanja daytonskog sporazuma je nezabilježen u povijesti naprednih zemalja i u demokratskoj praksi. Alija Izetbegović je mimo znanja ostalih članova Predsjedništva i drugih ključnih aktera u FBiH u Turskoj pokleknuo i pristao na stvaranje Republike Srpske i to na nevjerojatnih 49 posto teritorija, što je sve i osobno potvrdio stavljanjem potpisa na Daytonski sporazum.

Problem je što stariji Izetbegović nikada nije imao suglasnost Parlamenta za taj fatalni povijesni grijeh, niti je Parlament kasnije izglasao sporazum iz Amerike. Jedino je Krešimir Zubak, tadašnji predsjednik FBiH, bio legalista i znanto mudriji od Alije. Odbio je potpisati Daytonski sporazum, a svoj potpis je stavio na papir tek kada mu je federalni Parlament dao ovlasti.

I godinama kasnije Alija Izetbegović se ponašao kao da je država njegovo privatno vlasništvo, pa stoga ne čude sve češće kritike na njegov račun od strane uglednih bošnjačkih intelektualaca.

-Alija je bio dobar čovjek, ali vrlo loš političar. Izvan svake je sumnje da je on radio na podjeli zemlje, zajednička je misao mnogih uglednih Bošnjaka.

Dodik se krije iza parlamenta

Mnogi sumnjaju da su ga zloglasne srbijanske tajne službe i instalirale na čelo bošnjačkog naroda. Međutim, oni jednako sumnjaju i u iskrene namjere njegovoga sina Bakira Izetbegovića. Vođi SDA malo tko vjeruje, tretiraju ga kao glavnog smutjivca u zemlji koji ključne procese po Bošnjake, ali i progone i trgovine vodi izvan insitucija.

Mogu bošnjačke elite pjeniti koliko hoće, Milorad Dodik ipak vodi institucionalnu igru. Drugo je pitanje kako će njegova avantura skončati, ali Dodik se vješto krije iza enitetskog parlamenta.

-Koliko god se nezakonito i nasilno mjenjao taj međunarodni sporazum iz Dejtona, posljednja obrana je naša skupština u kojoj svatko može dobiti autentičan stav naroda i crvenu liniju ispod koje se neće i ne može ići. To se tiče naših prava, uobičajenih i u sličnim ustavima i potvrđenih u Vijeću sigurnosti UN i nitko ne može da u ime svojih nepravnih težnji osporava nama prava za koja ne bi dozvolio da mu budu osporavana, euforično je iz Haga nedavno poručio ratni zločinac Radovan Karadžić.

I on je u turbulentnim vremenima redovito i vrlo mudro koristio zastupnike u Skupštini, naravno nekada za potvrđivanje a nekada za odbijanje teških sporazuma.

Paralelizmi

Podsjećamo Radovan Karadžić i skupština bosanskih Srba prihvatili su svojevremeno Kutiljerov plan kojim bi rat bio spriječen, ali ga je odbio Alija Izetbegović.

Narodna skupština Republike Srpske na Palama odbacila je 1993. godine Vens-Ovenov plan, koji je ukidao Srpsku, a BiH predviđao kao državu sačinjenu od deset kantona

Na taj način definitivno je otklonjena opasnost od nestanka Srpske, koja je bila dio svih narednih mirovnih planova. Sporazum su u Ateni 1. svibnja prihvatili i Slobodan Milošević i Radovan Karadžić, ali je vođa bosanskih Srba vješto igru prebacio zastupnicima i dogovor je proglašen ništavnim, a brutalni rat nastavljen. Dvije godine ranije na drugoj sjednici od 21. studenoga 1991., Skupština donosi Odluku o ostajanju srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u zajedničkoj državi Jugoslaviji.

Napokon, 9. siječnja 1992. godine je usvojena Deklaracija o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine i proglašena Republika srpskog naroda Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice u sastavu savezne države Jugoslavije. Tom prilikom Radovan Karadžić poručuje da 'Nema toga ko će uvesti dalje od Kozje ćuprije (u Sarajevu) nezavisnu Bosnu i Hercegovinu'.

Naravno 'zaleđina' Narodne skupštine i jalovo svaljivanje odgovornosti na zastupnike nisu pomogli da Radovan Karadžić, zbog genocida i jezivih ratnih zločina izbjegne doživotnu kaznu i zatvorsku ćeliju. Niti Narodna skupština RS-a nije jamac da možda i Milorad Dodik ne završi u nekom kazamatu, međutim smisao teksta je bio da se upozori kako i bošnjačke nacionalne poglavice, koji se kunu u patriotizam, koji privatiziraju državu i promoviraju se u zaštitnike, u toj istoj državi često ponižavaju institucije i odluke donose po raznim sećijama. Takav podmukli paralelizam dobrim dijelom je navukao hrđu na ovu rovitu zemlju. J. S.