Za neke veleizdajnički govor predsjednika HDZ-a BiH i samoproglašenog vođe domicilnih Hrvata Dragana Čovića u Narodnoj skupštini RS-a izazvao je salve oprečnih komentara koji plutaju od pravdanja njegove navodno mudre političke pragme do brutalnih osuda.

Na stranu reagiranja bošnjačkog mindera i tepanja prijateljskog režima u Banjoj luci, Čović je u srpkoj prijestolnici iznova, “ujdijevski” sludio i podijelio Hrvate i Hrvatsku. Njegov potez je rigidno pohvalio predsjednik susjedne zemlje Zoran Milanović, premijer Andrej Plenković još uvijek se suzdržava od precizne analize i iznošenja stajališta, što bi se sve moglo svesti pod tezu da je Dragan Čović demonstrirao neviđenu aroganciju i političku silu te da su mu Milanović i Plenković samo puki politički žiranti.

Zaigrao na sve ili ništa

Odluku da ide u Banja luku i sjedne u Narodnj skupštini odmah do svog političkog prijatelja Milorada Dodika, Dragan Čović je apsolutno donio sam. Da li je i opet promašio i da li je doista zaglibio u slijepu ulicu, pokazat će vrijeme.

Ali, Dragan Čović više ne treba glumiti i zamajaviti naciju, već od sljedeće godine treba se hrabro i bez kompleksa pojavljivati i na obilježavanju neustavnoga dana RS-a, 9. siječnja. To je korektnije od demagogije. Povratka definitivno nema, Čović je zaigrao na sve ili ništa, ispucao je sve raspoložive adute i sve je karte, a tim i svoju i nacionalnu sudbinu i budućnost podario u ruke čovjeku s američke “crne liste” Miloradu Dodiku.

I dok se svi manje više zgražavaju nad stožernikovom avanturom, ostala je gotovo neprimjećena sramna uloga “posavskih kvislinga”, Davora Čordaša, Josipa Jerkovića, Ive Mijića i Pere Josipovića. Njih je lukavi Čović uvukao u svoju igru i oni su svojom potporom dolasku stranačkog šefa u parlament entiteta koji je, između ostalog, nastao i na etničkom čišćenju skoro 200 tisuća Hrvata, dali svoj blagoslov Čovićevoj jednostranoj politici.

Kojeg li licemjerstva, Čović je stranačke klimoglavce tobože upoznao s trenutnom situacijom i tijeku pregovora o izmjeni Izbornog zakona BiH iako se pregovori ali, nažalost, niti novi Izborni zakon isključivom odlukom lažnog promicatelja europskih vrijednosti ne dotiču RS-a.

Ponizio Hrvate

Čović se u svom govoru nije zapitao kakva su prava Hrvata u RS-u i zašto ne traži izmjene izbornog zakona, primjerice, za izbor člana Predsjedništva i u RS-u. Jednako tako nije govorio ni gdje su to nestali Hrvati iz Posavine ili u Banjoj Luci, gdje se prije rata oko 30.000 ljudi izjašnjavalo kao Hrvati, a prema podacima iz 2013. godine, nema ih ni 5000, s time da pojedini izvori tvrde da se njihov broj do danas i prepolovio.

Prema popisu stanovništva RS-a iz 2013. godine, Hrvati su, prema srpskoj Wikipediji, među 4,5 posto "ostalih". Je li Čović zadovoljan položajem Hrvata u RS-u i želi li onda te odnose preslikati i na Federaciju BiH?

Forum za suradnju i istraživanja, grupa pro bono stručnjaka iz područja prava, komunikacija, obrazovanja, ekonomije i sociologije, koja se primarno bavi praćenjem položaja povratničkih nevećinskih zajednica u Bosni i Hercegovini, pokazuje da Bošnjaci i Hrvati u RS-u čine manje od 3 posto zaposlenih u javnim institucijama, ustanovama i poduzećima, a proračunska izdvajanja za projekte udruženja, vjerskih zajednica, humanitarnih društava i drugih oblika organiziranja koja okupljaju ove dvije zajednice manja su od 1 posto, navodi se u Pregledu Foruma.

Prodaja Središnje Bosne

Sada je pitanje dokle će ići Čovićevo ponižavanje bosanskih Hrvata. Pojedinci već sada ne dvoje kako je Dragan Čović svojim izdajništvom u Banjoj luci zapravo poslao i uznemirujuću poruku Hrvatima u Središnjoj Bosni.

Ako je spreman pogaziti dostojanstvo subraće u RS-u i ukaljati pijetet svirepo poubijanih žrtvava koje su napunile nekoliko masovnih grobnica u RS-u, onda je nedvojbeno spreman istrgovati i prodati i Hrvate jednako strašno stradale Središnje Bosne.

Projekt “trećeg entiteta” ili blaže rečeno “okrupnjavanja“ županija nije shranjen i Hrvati Središnje Bosne se moraju zabrinuti da ih prepredeni trgovac neće isporučiti Bakiru Izetbegoviću. Lokalne stranačke kvislinge, kojima je Čović ravan božanstvu, odavno je odabrao i oni kukavički čekaju svaku šefovu odluku.

I na kraju, idikativno je i zastrašujuće, ako izuzmemo pojedince koji stidljivo i nemoćno osuđuju Čovićevu bahatost, vrh Katoličke crkve nijemo promatra sluganstvo čelnika najjače hrvatske stranke spram Milorada Dodika i njhovo zajedničko satiranje hrvatskog nacionalnog identiteta na prostru manjeg entiteta. Da li to znači i odobravanje njegovih poteza? J. S.