Susjedna Hrvatska sada već konstantno traga za osvježenjima na političkoj pozornici i to u procjepu izluženih i okoštalih HDZ-a i SDP-a.

Prije nekoliko godina “Lijepu našu” su prodrmali Most i Živi zid, a ovih dana svjedočimo ukazanju fenomena platforme Možemo i ekstravagantnog Tomislava Tomaševića. Kad se neko novo svijetlo pojavi u Hrvatskoj i naš, onaj providniji sloj društva obuzme nostalgija i tiha patnja da se i u našem zapuštenom prostoru nešto slično izrodi.

Prizemljen i lociran na etno tor

Zbog kompliciranog luđačkog Ustava pusta je iluzija očekivati jednu zajedničku platform i jednog kohezionog Tomislava Tomaševića. Sve i kada bi se netko sličan pojavio s namjerom djelovanja na cijelom državnom ozemlju on bi brutalno bio prizemljen i lociran na određeni etno tor.

Pokušava državom krstariti Vojin Mijatović, ali on je za sarajevsku zelenu čaršiju ubačeni srpski element koji unosi nered i kontaminira poglavicu Bakira Izetbegovića, na hrvatskim prostorima nije uopće zapažen, u RS-u već dobiva prijetnje smrću.

Obećavajuće djeluju Benjamina Karić i Draško Stanivuković, ostavljaju dojam uljudnosti i nužne širine, za svaku je pohvalu njihov najavljeni relaksirajući susret, ali oni još nisu nositelji neke nove avangarde ili platforme.

Iz njihovih javnih istupa se samo donekle nazire da nisu tipični politički profili, opterećeni tradicijom i patrijarhalnim odgojem, da njhova stajališta u temeljima odudaraju od vladajućih režima i nazadnih vrijednosti. 

U hrvatskom dijelu političke pozornice prije nekoliko godina je osvanuo Boriša Faletar, mlad obrazovan momak iz “hrvatske” Rame, s europskim štihom, ali je i njegova zvijezda naprasno ugašena ubojitim šmrkovima nacionalnih perjanica iz stolnog grada.

U Sarajevo se prije nekoliko godina vratio Mirsad Hadžikadić s vrlo respektabilnim akademskim referencama i američkim iskustvom i stilom, međutim, ovih je dana totalno prosuo svoj back ground, ugasio nadu ljudi željnih promjena i poštenja, pokleknuvši pod zelenu kvazipatriotsku šapu.

Dugo ćemo još vjerojatno sanjati i čekati da se i nama dogodi fenomen Možemo ili Tomislav Tomašević. Odnosno “tri u jedan”, jer nam je tako skrojeno u Daytonu.

Tomašević i Čović

-Čak i nije samo stric svećenik. I dva moja bratića s majčine strane su svećenici. Mi smo takva obitelj u kojoj smo naučili živjeti s dosta različitim političkim stavovima. Nije to lako, ali nismo jedina takva obitelj u Hrvatskoj. Znam puno ljevičara kojima su roditelji desničari, a znam i neke obrnute primjere. Formirao sam svoje stavove, testirao ih i redefinirao kroz život. Obišao sam tijekom života više od 50 zemalja na skoro svim kontinentima te sam formirao stavove o tome što je pravedan svijet, sloboda, demokracija... Svjetonazorski se moji stavovi razlikuju od stavova roditelja, ali to je život. Od tinejdžerskih se dana uključuje u niz ekološko-aktivističkih inicijativa i udrugu građana za zaštitu okoliša Zelenu akciju, što ujedno i trasira dobar dio njegove profesionalne karijere: briga za okoliš, društvena pravda, aktivizam mladih, politička teorija i praksa, zaštita javnih dobara i borba za ljudska prava - stoji u njegovoj biografiji. Od 2003. do 2007. postaje prvi potpredsjednik, a u sljedećem mandatu i predsjednik Mreže mladih Hrvatske, krovne organizacije mladih u Hrvatskoj koja predstavlja interese mladih prema Vladi RH i drugim društvenim dionicima. Jedan je od voditelja akcije pred rezidencijom obitelji Todorić za koju su, s obzirom da se nalazi u zaštićenoj zelenoj zoni, gradske vlasti izdale lokacijsku dozvolu za “reprezentativni javni hotel”, osebujan i za  naše prilike gotovo nestvaran životopis budućeg gradonačelnika Zagreba Tomislava Tomaševića. 

Tragajući za makar i približnom kopijom nekog političkog aktera ili potencijalnog Tomaševića došli smo do apsurdnoga  zaključka. U jednom dijelu  Tomislavu Tomaševiću, kao simbolu slobodoumnog intelektualca i političara najbliži je profil čelnika HDZ-a BiH Dragana Čovića.  Ali, “soko” iz komunističkih vremena.  Prije rata je Čović bio svojevrsni izrod, crna ovca u obitelji i nepokorenoj  Hercegovini. 

Bio je ateist, a roditelji ortodoksni katolici, bio je u Partiji, a cijela Hercegovina se uglavnom ježila i pri spomenu diktatora i Golog otoka. Potpisivao se ćirilicom, dok su ponosni Hrvati čuvali i njegovali svoj maternji hrvatski jezik i latinicu. Odolijevao je sve do prije nekoliko godina, dugo nakon demokratskih promjena  i krvavog rata. Ipak pokleknuo je pred brojnim slasnim izazovima, danas je stožernik, legitimni i najveći Hrvat, veliki je katolik poput kakvog redovnika, ima sjajne veze s klerom, potpisuje se latinicom, promotor  je europskih  vrijednosti.

Čović nije poznat po borbi za zeleni okoliš, pravnu  državu i ljudska prava, vjerojatno nije proputovao 50 država i uz to ipak je biološki ispred Tomaševića. Uz to, stožernik zasigurno, iako strojar po struci, daleko bolje razumije financije i ima duže prste od Tomaševića.   

Zaostale vrijednosti

Bošnjački nacionalni poglavica Bakir Izetbegović je notorni primjer konzervativnog političkog destruktivca, on je ukalupljen u patrijarhalnu stihiju, vjerski zadojen i fanatično ovisan. S druge strane Milorad Dodik se u svakom razdoblju utapljao u režim, jedno vrijeme nakon rata je zaiskrila zvijezda nade, međutim niti Mile nije odolio komformizmu, nacionalizmu i zaostalim  vrijednostima.           

-Gospodin Tomašević nije mirni dječak iz susjedstva. Ovdje je riječ o jednom političkom fenomenu kojega je potrebno demaskirati i razobličiti kako bi birači za svakog aktera znali tko je i tko stoji iza njega – ovdje nije riječ o autohtonom hrvatskom političkom proizvodu, već desetljećima preko stranih dotacija izgrađivanom parapolitičkom gibanju koje je djelovalo u tzv. civilno društvo, s kojima sam imao čast sučeliti se kao ministar kulture i koji su me poslušali kad sam im rekao da s parapolitičkog prijeđu na političko-stranačko područje. I to je jedina istina o onome što nazivamo Možemo!. Dovoljno je pogledati sastav liste gospodina Tomaševića i tu ćemo vidjeti dobro poznate figure. Nije riječ o nikakvom ekološkom gibanju, već o dobro poznatoj stranoj franšizi, pokušao je  iskopati drugu stranu medalje desničar Zlatko Hasanbegović.

Veliki problem za naše društvo je što je vojska naših mladih i pametnih ljudi  napustila ili napušta ovaj odron od države i mentaliteta. U tako zahrđalome i zatrovanom okruženju, inflaciji lažnih diploma i afera, male su šanse da nam uskoro sleti dar s neba, mladi mesija koji će počistiti srednjovjekovne varalice i vratiti dostojanstvo državi i njezinim sluđenim narodima. J. S.