Piše: Antonela Marinović Musa

mostar@dnevni-list.ba

Maria Mandić, majka osmero djece, supruga i stup obitelji, primjer je žene koja u svojoj svakodnevici uspijeva spojiti rad, ljubav i vjeru. 

Sa suprugom Vitomirom – Vitom živi u Gornjem Malom Ograđeniku u općini Čitluk, gdje zajedno stvaraju dom ispunjen toplinom, skladom i vrijednostima koje se prenose s koljena na koljeno. Maria je zasigurno osoba koja je zaslužila biti nominirana za Hercegovku godine, izbor koji promovira žene koje krasi plemenitost, svestranost i hercegovački ponos. 

Ona je, naime, rođena u Slovačkoj kao deveto od jedanaestero djece. Odrastala je u okrilju velikog obiteljskog zajedništva, gdje se radnim aktivnostima učilo od malih nogu. 

Suprug Vitomir, najmlađi od sedmero djece, nosi u sebi isti duh skromnosti i jednostavnosti, svojstven hercegovačkom kraju. Njihove su se životne staze spojile 1996. godine u Međugorju – mjestu susreta, molitve i mira. 

Maria je tada došla kao hodočasnica, ali se vratila kući s mnogo više od blagoslova. Samo godinu kasnije, u studenom 1997., upravo u Međugorju sklopila je brak s Vitomirom. 

Prihvaćanje hercegovačke tradicije i identiteta

Danas se bave različitim poslovima. Vitomir je umirovljeni policajac, a Maria, po struci medicinska sestra, posvećuje svoje dane brizi za starije i nemoćne. Uz to, brine se i o vrtu, o životinjama, a njezina obitelj ima i sušionicu pršuta. 

Kada je doselila u Hercegovinu, Maria je bez zadrške prigrlila novu zemlju. U početku je hvatala ritam jezika, riječ po riječ, a danas s ponosom kaže: „Ja sam Hercegovka.“

Nije joj bilo teško prihvatiti ni običaje. Posebno ističe da je naučila koliko su ljudi ovdje vezani uz ognjište, vjeru i obitelj. Brinula se o svekru, svekrvi i o njihovoj tetki kao o vlastitim roditeljima, poštujući starije, baš kako su je naučili i njezini roditelji. 

„Kada sam došla u Hercegovinu, relativno brzo sam naučila hrvatski jezik, koji je u suštini sličan slovačkom. Budući da sam se brinula o starijim članovima obitelji, od njih sam naučila mnoge izraze, pa čak i turcizme. Jednako sam se brzo prilagodila i običajima koji su karakteristični za hercegovački kraj. Moram spomenuti i to da smo jako povezani s Ljubuškim, jer Vitini korijeni potječu iz toga kraja. Najprije smo živjeli kod njegove sestre u Crnopodu, a potom smo se preselili u Brotnjo, budući da je svekar – kako se to u Hercegovini kaže – „došao na ženinstvo“. Obožavamo ljeti dolaziti na Čeveljušu, odnosno Mandića jaz. Tamo se rado sastajemo s obitelji i uživamo u zajedničkom druženju“, kazala je Maria. 

Vrlo brzo pronašla je način da u sebi spoji dvije tradicije i kulture: slovačku blagost i hercegovačku čvrstinu. Upravo u tom spoju nastala je njezina jedinstvena snaga.

Život posvećen obitelji, radu i duhovnosti

„Slavljenje Božića i Uskrsa te odlazak na svetu misu dio su tradicije koju je njegovala te i dalje njeguje moja obitelj u Slovačkoj. I Slovačka i Hercegovina imaju svoje posebnosti. Kada se prisjetim prizora moje bake koja ručno mijesi tijesto i priča kako su to radili naši preci, prepoznajem istu snagu u hercegovačkoj ženi: vjeru, ustrajnost, pobožnost i čvrstinu. Hercegovke su doista fascinantne, baš kao i sam hercegovački krajolik. Upravo me to privuklo ovdje i, Bogu hvala, već sam 29 godina u Hercegovini“, s ponosom je istaknula naša sugovornica. 

Osim obiteljskog života, Maria je aktivna u svojoj župi. Članica je liturgijske skupine i Franjevačkog svjetovnog reda, što govori da njezin život nije samo okrenut obitelji i radu, nego i duhovnosti. Djecu odgaja u zahvalnosti, poštovanju i jednostavnosti, vrijednostima koje danas postaju sve dragocjenije. Naglašava kako je hercegovački narod iznimno srdačan, gostoljubiv i otvoren prema drugima. Slovaci su, usporedbe radi, pomalo zatvoreniji – rado će ugostiti, ali ipak zadržavaju određenu suzdržanost.

„Posljednjih godina češće putujemo u Slovačku. Putevi su bolji, automobili pouzdaniji, a i obveza je manje nego nekada, kada je putovanje bilo teško izvedivo. Danas dvaput godišnje odlazim u Slovačku i redovito održavam kontakt sa svojom obitelji. To mi jako puno znači“, rekla je Maria. 

Nominacija za Hercegovku godine iznimno je veseli i s radošću je prihvatila poziv da bude jedna od nominiranih žena u ovogodišnjem izboru.

„Hercegovačku ženu bih izdvojila kao uzor. Poznajem toliko divnih Hercegovki koje su marljive, radišne i toliko sposobne u brojnim aktivnostima i poslovima i zaista mogu reći da sam ponosna što, na svoj način, i sama nosim tu hercegovačku ustrajnost i vjeru. Počašćena sam nominacijom i veselim se druženju i susretu s ostalim natjecateljicama“, zaključila je Maria, koju uistinu krasi životna skromnost, požrtvovnost i toplina.