Piše: V.S.Herceg

Slavenu Kovačeviću, savjetniku člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu dao je za pravo – presudio je kako je on, kao Srbin iz entiteta FBiH, diskriminiran jer ne može odlučivati o izboru člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, niti, kao Srbin iz FBiH, ne može biti izaslanik u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH.

Ovo je još jedna presuda Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu koja stiže na adresu BiH, a koja nije ispoštovana – nije izmijenjen Ustav BiH te tako niti stečeni uvjeti kojima bi se primijenile presude u bh zakonodavstvu.

Izuzev što i ova presuda utvrđuje diskriminaciju, navodi se kako entiteti ne mogu biti izborne jedinice za Predsjedništvo BiH i državni Dom naroda te da cijela BiH treba biti jedna izborna jedinica. Predlaže se i ukidanje Doma naroda u BiH, kao i belgijski model izbora.

Ovime, zapravo, Europski sud za ljudska prava još jednom je odlučio kako je Ustav BiH, koji je i sastavni dio Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, poznatijeg pod nazivom Daytonski mirovni sporazum, diskriminatoran,  a i sam Daytonski sporazum doveden je u pitanje.

Slična presuda i u slučaju 'Pudarić'

Inače, ovo je još jedna u nizu presuda Europskog suda za ljudska prava, a koje se još uvijek ne poštuju i nisu primijenjene u bh zakonodavstvu. Presuda je vrlo slična onoj pokojnog potpredsjednika FBiH Svetozara Pudarića (SDP) iz kraja 2020., koju, na žalost, nije dočekao jer je u ožujku te godine preminuo.

Naime, sud je i u tom slučaju utvrdio da je BiH diskriminirala Svetozara Pudarića u svezi s pravom na kandidaturu za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda s teritorije Federacije BiH. Podsjetimo, on se kandidirao na općim izborima 2018. za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, ali je njegovu je kandidaturu odbilo SiP BiH jer se kao Srbin s mjestom boravka u Federaciji BiH ne može kandidirati na tu poziciju, na koju se može kandidirati samo onaj tko ima mjesto boravka u RS.

Podsjetimo tako na presude ‘Sejdić-Finci’, ‘Zornić’, ‘Pilav’, ‘Šlaku’, ‘Pudarić’,  koje su obvezale državu BiH na usklađivanje pravnog sustava, odnosno, uklanjanje ustavnih zapreke za uspostavljanje izbornog sustava bez etničke diskriminacije. I svaka od njih nosila je poruku nedemokratskih izbora.

Ustav BiH, u članku V kaže: “Predsjedništvo BiH se sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se svaki biraju neposredno sa teritorije Federacije, i jednog Srbina, koji se bira neposredno sa teritorije Republike Srpske.

Već sada se mogu čuti komentari kako je ovo “Komšićev plan za izbor srpskog člana Predsjedništva”  zbog apsolutne brojčane dominacije bošnjačkog stanovništva u BiH, a koju je upravo Komšić,  kao Hrvat iz FBiH iskoristivši glasove Bošnjaka za četiri mandata u Predsjedništvu BiH, ali i jer je apelaciju sudu u Strasbourgu uputio njegov savjetnik Slaven Kovačević. Činjenica je da Komšić nije prekršio Ustav, ali vještom manipulacijom iskoristio je tu mogućnost i značajno doprinio permanentnoj političkoj krizi u BiH.

S druge strane, iako Komšić u Predsjedništvu sjedi već četvrti mandat, nitko od hrvatskih predstavnika nije se “sjetio” uputiti apelaciju Europskom sudu za ljudska prava. Također, vodeći se ovim presudama, na desetke tisuća Bošnjaka i Hrvata iz RS te Srba iz FBiH, kao i ostalih, nema pravo kandidiranja za Predsjedništvo BiH, što je nevjerojatna dubioza demokracije.

Diskriminacija – postoje jednakiji među jednakima

No, podsjetimo, ovakvim presudama, Europski sud za ljudska zaključio i da nakon toliko godina od završetka ratnih sukoba "ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi".

U ovom kontekstu podsjetimo da su Dervo Sejdić i Jakob Finci, državljani BiH, već 2006., u skladu s člankom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, podnijeli su predstavke Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu jer se kao Rom, odnosno Jevrej, ne mogu kandidirati za članove Doma naroda Parlamentarne skupštine i Predsjedništva BiH. Tužba je podnijeta na osnovu odredbi člana IV i V Ustava BiH koji predviđaju da se u ove državne organe mogu kandidirati samo pripadnici hrvatskog, bošnjačkog ili srpskog naroda.

Nakon što su Dervo Sejdić i Jakob Finci dobili tužbu protiv BiH, slične tužbe su podnijeli i dobili i drugi građani BiH.

Azra Zornić dobila je presudu protiv BiH pred Europskim sudom za ljudska prava u srpnju 2014. Ona je državu tužila jer joj nije bilo dozvoljeno da se kandidira za Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH i Predsjedništvo BiH jer se ne izjašnjava kao pripadnica konstitutivnih naroda u BiH.

Samir Šlaku iz Sarajeva tužio je BiH jer mu nije dozvoljeno da se kao pripadnik nacionalne manjine kandidira za Dom naroda Parlamenta BiH i člana Predsjedništva. Strazburški sud presudio je u svibnju 2016. godine u njegovu korist. 

Također, kirurg iz Srebrenice Ilijaz Pilav tužio je BiH zbog nemogućnosti da se, kao Bošnjak koji živi u Republici Srpskoj, kandidira za člana Predsjedništva BiH koji dolazi iz tog entiteta. Pilav je dobio spor protiv BiH u lipnju 2016. Niti jedna od ovih presuda nije implementirana jer BiH, odnosno, bh parlamentarci, nisu izmijenili izborno zakonodavstvo.

Odluka strazburških sudaca u predmetu ‘Sejdić-Finci’ nije bila jednoglasna

U ovom kontekstu za podsjetiti, a o čemu je Dnevni list već pisao, da odluka u predmetu 'Sejdić-Finci' nije donesena jednoglasno, a argumenti dvoje sudaca koji su u ovom slučaju imali izdvojena mišljenja – više su nego su zanimljiva.

Naime, čak 17 sudaca odlučivalo je o ovoj presudi. Jean-Paul Costa, predsjednik Suda i sudci Christos Rozakis, Nicolas Bratza, Peer Lorenzen,  Françoise Tulkens, Josep Casadevall, Giovanni Bonello, Lech Garlicki, Khanlar Hajiyev, Ljiljana Mijović, Egbert Myjer, David Thór Björgvinsson, George Nicolaou, Luis López Guerra, Ledi Bianku, Ann Power, Mihai Poalelungi većinom glasova presudili su da se Dervo Sejdić i Jakob Finci imaju pravo kandidirati za Dom naroda i Predsjedništvo BiH.

Većinom glasova –  14 njih glasali su ‘za’, a troje sudaca su imali stav ‘protiv’ po pitanju prava kandidature za Dom naroda.

Također, samo jedan sudac bio je ‘protiv’, odnosno, suprotnog mišljenja da su Sejdiću i Finciju povrijeđena prava u svezi kandidature za Predsjedništvo BiH. Troje sudaca koji se nisu složili s kolegama po ovim pitanjima su: sutkinja prof.dr. Ljiljana Mijović te sudci Khanlar Hajiyev iz Azerbajdžana i Giovanni Bonello iz Malte.

No, iako je više nego opravdano pitanje zašto ovo troje sudaca nije potpuno uvjereno da su Sejdiću i Finciju povrijeđena njihova ljudska prava i slobode, njihova pojašnjenja više su nego zanimljiva i podložna ozbiljnim raspravama.

"Je li na Europskom sudu odluka o promjenama BiH?"

Tako sutkinja Mijović u izdvojenom mišljenju, između ostaloga, navodi: "Istu predstavku mogao bi podnijeti i bilo koji pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda, tvrdeći da ne postoje slobodni izbori za Dom naroda niti za njega, s obzirom na to da je jedini način da netko postane članom Doma naroda imenovanje od entitetskog parlamenta”.

I na koncu, navodeći niz primjera u kojima međunarodna zajednica ni danas ne smatra da je u BiH ostvaren značajan napredak postavlja pitanje: "U svjetlu navedenog, može li itko s apsolutnom sigurnošću tvrditi da relevantne ustavne odredbe u današnjem trenutku nemaju svoje opravdanje? S druge strane, ako je njihovo postojanje i dalje opravdano, imaju li takve odredbe imaju legitiman cilj?…Je li na Europskom sudu da odluči da je došlo vrijeme za promjene?".

Dok sutkinja Mijović svoje neslaganje obrazlaže kritički, puno je oštriji sudac Bonello koji za slučaj ‘Sejdić-Finci’ kaže da je jedan od onih koji mogu izgledati kao najjednostavniji s kojima se Sud ikada suočio, ali istovremeno i kao najzamršeniji. On je, kako piše u svom Izdvojenom mišljenju, “gotovo bez oklijevanja protiv stava da postoji povrjeda Konvencije”.

“Ne postoji ništa logičnije nego osuditi one odredbe u nekoj ustavnoj strukturi koje sprječavaju Rome i Jevreje da se kandidiraju za izbore. Sada to izgleda kao lako rješivo pitanje koje nije vrijedno vremena… Međutim, neka pitanja su me duboko uznemirila, i na koja, moram priznati, nisam dobio zadovoljavajuće odgovore Suda. Uvjerljivi odgovori postoje, kada bi Sud bio taj koji će pomesti povijest ispred svojih vrata. Vjerujem da ova presuda upravo to i čini: ona je razvela BiH od realnosti njene vlastite nedavne prošlosti”, bilo je mišljenje sudca Bonella.

On, kao i njegova kolegica Mijović, polazi od krvavih sukoba po etničkoj osnovi do primirja Bošnjaka, Srba i Hrvata i Daytonskog sporazuma koji je, kako posebno ističe, postignut ‘dugotrajnim pregovorima, baziranim na sustavu kontrola i balansiranju između tri zaraćene strane’.

Ima li Sud pravo razvrgnuti međunarodni sporazum?

On o Daytonskom sporazumu, a u svjetlu predmeta 'Sejdić-Finci', navodi: “Samo je djelovanje takve filigranske konstrukcije ugasilo požar pakla koji je predstavljala BiH. To možda nije bila najbolja konstrukcija, ali je bila jedina koja je natjerala suparničke strane da oružje zamijene dijalogom. Ona je bazirana na podjeli vlasti, složenoj do najsitnijih detalja, koja regulira način na koji tri različite etničke strane mogu ostvariti podjelu vlasti u raznim zastupničkim organima države. Daytonski sporazum je s apotekarskom preciznošću dozirao točne, etničke proporcije tog recepta za mir. Sada je ovaj sud na sebe preuzeo sve to poremetiti. Sud u Strasbourgu rekao je i bivšim zaraćenim stranama i kreatorima mira i dobročiniteljima da su sve uradili pogrešno…”.

On postavlja pitanja “Je li u nadležnosti Suda da se ponaša kao nezvani gost u multilateralnim ostvarenjima očuvanja mira i sporazumima koji su već potpisani, ratificirani i primijenjeni?” kao i da Sud „odbija podsjetiti na tragediju koja je prethodila i okončana isključivo Daytonom“.

U svemu ide i korak dalje dvojeći: “Ali, uključuju li neograničene ovlasti suda i razvrgavanje jednog međunarodnog sporazuma, čak i ako su takav sporazum izgradile države i međunarodna tijela, od kojih neki nisu ni potpisnici Konvencije ni optuženici u ovom slučaju? Konkretnije, ima li Sud pravo da, pružajući pomoć, potkopava suvereno djelovanje EU i SAD, koji su zajednički stvorili Daytonski sporazum, čiji jedan aneks predstavlja Ustav BiH koji se osporava pred Sudom?”.

Sudac Bonello kritizira sud u Strasbourgu smatrajući da je, namjerno ili ne, isključio samu srž povijesti Balkana te da time nanosi zlo jer se mržnja vrjednuje kao kultura te zaključuje da "ne može podržati Sud koji sije ideale, a žanje krvoproliće".

„Sud je naložio tuženoj strani da odbaci Daytonski mirovni sporazum, samelje ga i onda počne tražiti neko novo rješenje. Ja, sa svoje strane, sumnjam da bilo koja država treba biti dovedena u pravnu ili etičku obvezu sabotiranja sustava koji je očuvao njeno demokratsko postojanje...“, zaključuje sudac Bonello koji nije dao za pravo DerviSejdiću i Jakobu Finciju.

Europski sud za ljudska prava u svim presudama ocijenio je diskriminatoran odnos države BiH prema pojedinim državljanima BiH, no i doveo u pitanje sami Daytonski sporazum koji, prema svemu navedenom, kao i Ustav BiH, zahtjeva reformu i „korak naprijed“.