Kada zima stegne, a termometar padne, ulice Kopenhagena i drugih danskih gradova izgledaju jednako toplo. I nije stvar samo u tome što su Danci "otporni na hladnoću“, već u tome što grijanje u Danskoj funkcionira kao sustav koji spaja udobnost, tehnologiju i kolektivnu organizaciju, što rezultira znatno učinkovitijim troškovima i manjom brigom oko računa za grijanje.

Osnova sustava je tzv. daljinsko grijanje, što znači da veliki broj kućanstava u urbanim područjima nije ovisan o pojedinačnim kotlovima, već je priključen na centraliziranu mrežu tople vode ili pare koja dolazi iz zajedničkih postrojenja. Prema podacima, oko 64 do 70 % danskih kućanstava koristi ovaj oblik grijanja, navodi State of Green, a prenosi nova.rs.
Ključ je u tome što masovna distribucija topline omogućuje značajno smanjenje gubitaka i troškova, dok se individualni sustavi grijanja često suočavaju s visokim cijenama i manje ekološkim izvorima energije.
Kako to izgleda u praksi? U Danskoj se sustavi daljinskog grijanja desetljećima planiraju i razvijaju uz državnu regulaciju. Kroz Zakon o opskrbi toplinom (Heat Supply Act) i lokalne planove definiraju se područja koja će biti obuhvaćena te način upravljanja cijenama i kvalitetom usluge.

Mreže su velike gustoće, osobito u gradskim zonama, što znači da je potrošnja topline po korisniku racionalizirana, a infrastrukturni gubici minimalizirani.
Što to konkretno znači za račune i troškove? Iako precizni iznosi ovise o stanu, izolaciji i godišnjem režimu potrošnje, činjenica je da danski sustav omogućuje konkurentnu cijenu grijanja u usporedbi s mnogim drugim europskim zemljama. Studije pokazuju da je daljinsko grijanje u Danskoj "konkurentna opcija“, koja se redovito uspoređuje i analizira u odnosu na individualne sustave grijanja.
Primjerice, u srpnju 2024. danski je parlament odlučio urediti ograničenja za varijacije cijena daljinskog grijanja, budući da su neka područja imala godišnje račune od oko 8.000 pa sve do čak 39.000 danskih kruna.

Zašto Danci uspijevaju zadržati račune pod kontrolom čak i tijekom oštrih zima?
Prvi je faktor infrastruktura – centralizirana mreža grijanja koja kombinira više izvora: otpadnu toplinsku energiju iz industrije, biomasu, visokoučinkovite kotlove i toplinske pumpe.

Drugi je faktor kultura energetske učinkovitosti i regulacija – mreže su projektirane za niske distribucijske temperature, zgrade imaju vrhunsku izolaciju, a potrošači imaju jasan uvid u cijene i funkcioniranje sustava.

Treći važan element je povjerenje i dugoročno planiranje – cijene grijanja ne smiju nepredvidivo rasti, korisnici imaju zaštitu, a lokalne vlasti i energetske agencije kontinuirano rade na optimizaciji sustava.
Naravno, nijedan sustav nije bez izazova. Ako je zgrada slabo izolirana ili nije priključena na sustav daljinskog grijanja, troškovi mogu biti znatno viši. Također, prijelaz na obnovljive izvore energije još uvijek traje, pa je učinkovitost sustava stalno predmet modernizacije.
Danski model grijanja pokazuje da se zima može „preživjeti“ bez velikih računa, zahvaljujući urbanom sustavu koji koristi skalabilna rješenja, učinkovitu infrastrukturu i snažnu regulatornu podršku.