Ugledna i odvažna intelektualka Sanja Vlaisavljević vjerojatno može nakratko odahnuti, jer je zapuštena i netolerantna sarajevska čaršija našla novu metu za odstrel.

Županijski premijer i čelnik Naše stranke Edin Forto je preciznom i nostalgičnom dijagnozom o stanju političkog intelektualnog duha u glavnoj državnoj metropoli izazvao neviđenu histeriju na zelenome minderu, neupitno najutjecajnijem dijelu sarajevske svjetovne i duhovne stvarnosti. Forto je sarajevsko dijete i zasigurno je zadnja osoba koja bi povrijedila svoj rodni grad i svoje sugrađane. Ali, kao istinski lokal-patriota on se odvažio javno objelodaniti svoju sliku današnjeg Sarajeva, uz vidni žal što je ona tako pocrnjena, ali i nesebično pozvaši sve da pokušaju vratiti neke vrijednosti koje su desetljećima krasile i bile prepoznatljive u metropoli.

Ukazao na stvarne probleme

Premijer i lider Naše stranke nije spominjao 'djeda mraza', 'svinjetinu', vjersku nepodnošljivost, ali je svejedno stavljen čak i iznad famozne gospođe Vlaisavljević na ljestvici neprijatelja Sarajeva i njegovog bošnjačkog određenja.

Ali ako se samo malo dublje i trezvenije iščitaju Fortine nostalgične poruke, posve je lako uočiti da on ukazuje na stanoviti primitivizam i bahatost dominantno vladajućih političkih, ali i dijela intelekualnih elita i, što je možda najubojitija poruka, Edin Forto sjajno primjećuje naslonjenost sarajevske čaršije na beogradski mentalitet “turbo-folka” i na patološko slavljenje uzora, zločestih momaka iz podzemlja srbijanske prijestolnice.

Treba priznati ta tzv 'pink kultura', koja promovira vulgarnu golotinju, hibridne silikonske ljepotice, alkohol, drogu i razbojništo su naprosto zarazili Sarajevo i, nažalost, ta anomalija je postala dominanti stil življenja.

To je neoboriva istina i nije nikakav izgovor što je to mentalno onečišćenje okupiralo i druge sredine u državi.

-Svi su htjeli doći ovdje i raditi ovdje i stvarati u kazalištu, glazbi muzici, filmskoj industriji. Čulo se zujanje. Zašto jednostavno ne možemo ponovno stvoriti ovu energiju? Sarajevo je nekada bilo centar rock i pop glazbe, ali je to nestalo. Izgleda da su seljaci dobili rat. Urbana kultura umire. Sada je najpopularnija stvar ovdje turbo-folk. Mislim da je odvratno. Bili smo središte urbane popularne kulture, a sada smo središte ničega. Sad uvozimo kulturu iz Srbije i to ne najbolju. Ne želim zvučati pesimistično, u politici sam da promijenim stvari. Ali potrebni su nam saveznici, dodao je Forto.

Istina boli, ali je istina

Istina zaboli kada god netko izbuši lažnu 'europsku' sliku balkanskog 'Jeruzalema' i onda po pravilu mu za vrat natovare braniteljske jastrebove.  

'Pink kultura' je metastazirala i krajnje je upitno, čak i iluzorno očekivati zaustavljanje odumiranja pameti i kulture u Sarajevu u neko skoro vrijeme.

Naravno, svakom je razumnom jasno da Edin Forto nije spominjao domovinski rat niti nagrdio hrabre branitelje, seljake, nego je metaforički ukazao na zapuštenost glavnog grada i njegovu okupaciju od 'seljaka' u glavi i na vlasti.

Zanimljivo je da u tom kontekstu sada više nitko ne spominje fatalne 'papke', udomaćeni izraz za sve doseljenike u glavni grad koji se nisu uklopili u 'sarajevsku raju'.

O zapuštenosti i primitivizmu je prije izvjesnog vremena i u kontinuitetu govorio i poznati glumac Emir Hadžihafizbegović, ali mu zato nije stavljena meta na čelo.

-Jednom sam dobio pitanje u nekoj emisiji na HRT-u čega me je najviše strah. Voditeljica je očekivala riječ rat, lift koji zapadne između spratova, očekivala je da joj kažem da me je strah visine, aviona, ili noćnog prolaska pokraj groblja. Moj odgovor je bio da me je najviše strah primitivizma. Tezu o papcima u SDA uspostavio je asfaltni, luzerski, alkoholičarski čopor kome je mjerilo građanskog duboko vezano uz petparačku i primitivnu tezu da su građani svi oni koji su posjetioci kultnih sarajevskih kafića, istih takvih u Mostaru, Tuzli, Zenici i Bihaću – raja, a sve što je ižđikalo kao dio plemenitih bošnjačkih familija u ruralnim dijelovima Bosne – oni smatraju papcima. Ne daj Bože da je samo asfalt branio Bosnu. Ali, koliko god zvučalo kao hipoteza, pitanje je šta bi bilo s našom domovinom da nije bilo seoske halke koja je prva prepoznala jahače apokalipse. Dok su oni između sebe dijelili lovačke puške, asfalt je okretao janjad i govorio kako rata neće biti, osuo je rafalnu paljbu po domicilnim, ljevičarskim, gradskim ublehama Hadžihafizbegović.

-Dok se ne zaustavlja migracijski val iz Bosne na površinu su isplivali poluobrazovani i polupismeni nesrećnici sa spornim diplomama. Oni su vidljivi oblici ahmaka u akciji koji lovi u postgenocidnom mraku. Oni produciraju masovno rušenje svih vrijednosti jednog društva i njegovih zasada iz prošlosti. Oni propisuju “tko je Bošnjak”, “kako izgleda Bošnjak”, “kako hoda Bošnjak”, “kako govori Bošnjak”, “šta može misliti Bošnjak”, “šta može pjevati Bošnjak”… Naravno i Bošnjanka! “Voždovi” etnopolitike preuzeli su političke organizacije, javne medije, obrazovne sisteme, državne institucije, narative o Bogu i naciji, o smislu ljudskog života, još agresivnije je dočarao stanje duha i pameti u bošnjačkom javnom prostoru nekadašnji predsjednik Preporoda dr. Senadin Lavić.

Da bi se neka bolest liječila, nužna je precizna dijagnoza. I Sanja Vlaisavljević i Edin Forto i Emir Hadžihafizbegović i Senadin Lavić, ali i sva svita neopterećenih i pametnih Sarajlija vide žarište i u biti govore isto i to vjerojatno dobronamjerno. Ali u Sarajevu se pitaju ipak “seljaci i papci”, pa ne treba čuditi toliki izljev bijesa i netrpeljivosti. To je borba za goli opstanak na tronu. J. S.