Autor: Zbigniew Rau, ministar vanjskih poslova Republike Poljske

Ruska agresija na Ukrajinu završila je epohu u kojoj je uslijedila spoznaja da nakon traumatičnih iskustava dvadesetog stoljeća još jedan veliki europski rat više nije moguć, a sve narode ujedinjuje želja za mirom.

Dramatično smo se uvjerili da imperijalizam nije samo povijesna kategorija, već pokretačka snaga modernog svijeta, čija destruktivna moć pogađa – iako u različitom stupnju – sve nas. Štoviše, pokazalo se da ignoriranje imperijalističkih ambicija ili sklonosti, dozvoljavanje razmišljanja i djelovanja u smislu sfera uticaja, razumijevanje povijesnih zakona ili specifičnih ekonomskih interesa velikih država, ne može trajno - a kamoli harmonično - integrirati imperijalizam sa slobodnim svijetom.

Tako je ruska agresija na Ukrajinu postala trenutak buđenja za Europu kao i produbljene refleksije o budućnosti kontinenta. Pokrečući debatu primjerenu takvom razmišljanju, njemački kancelar Olaf Scholz je ukazao na Europsku uniju kao na antitezu imperijalizma, koji u sadašnjoj strateškoj stvarnosti zahtijeva temeljno jačanje proširenjem obima odluka donesenih većinom glasova i odustajanjem od prava veta. Takvo rješenje će omogućiti Njemačkoj da, u osjećaju odgovornosti za naš kontinent, preuzme vodstvo u suočenju s imperijalističkom prijetnjom.

Jednaki s ravnopravnim

Poljska ima posebno pravo i dužnost da sudjeluje u ovoj debati, pozivajući se i na vlastito povijesno iskustvo žrtve imperijalizma svojih susjeda i na vlastitu antiimperijalističku tradiciju i političku misao. Ovo drugo, zasnovano na vjeri u slobodu i ravnopravnost ljudi i naroda, našlo je svoj najjednostavniji izraz u sloganima vjekovnih dostignuća generacija.

"Jednaki sa jednakima, slobodni sa slobodnima", „Ništa o nama bez nas”, „Za našu i vašu slobodu“. Njihovu suštinu najjednostavnije i najpotpunije je izrazio Adam Jerzy Czartoryski kada je 1830. godine napisao:  „Svaki nezavisni narod – kao pojedinac u zajedničkom poretku – ima pravo na vlastitu vladu i da gradi društvenu sreću prema svom vlastitom razumijevanju. Dakle, nijedan drugi narod, ne uspijevajući da vlada drugim, štoviše smatrajući ga vlasništvom ili oružjem, nema pravo da se miješa u ono što drugi smatra dobrim za svoje unutarnje dobro. Ni pod kojim izgovorom, strana intervencija ne može nametnuti zajednički sistem kako bi se nasilno – što je suprotno prirodi i zakonu – transformirale dva naroda u jedno društvo.”

Iz poljske perspektive, imperativ današnje Europe je braniti slobodu i jednakost kako pojedinaca, tako i naroda u svakom kutku našeg kontinenta. U Ukrajini je to sloboda izbora Ukrajinaca, njihovog identiteta, političkog sistema, političkih opredjeljenja i vojnih saveza, kao i odluka kada će nastaviti borbu za nezavisnost, a kada započeti pregovore s Rusijom. To je također jednakost s bilo kojom suverenom državom, a samim tim i neotuđivost ukrajinskog teritorijalnog integriteta.

Ova sloboda i jednakost Ukrajine zahtjeva sveobuhvatnu političku, diplomatsku, ekonomsku i posebno vojnu podršku, koja treba da osigura sredstva za efikasnu obranu njene nezavisnosti. Nedostatak takve podrške, ili samo njeno simuliranje, znači ništa manje nego prihvaćanje imperijalne teze da narodi ne uživaju isti subjektivitet, isti moralni status, istu zaštitu međunarodnog prava, a o njihovoj sudbini, kondiciji ili položaju odlučuju imperije ili dogovori snaga. Jer ako princip slobode i jednakosti naroda treba biti univerzalan, da se poštuje za sve europske nacije, Ukrajina mora pobijediti uz našu podršku, a ruski imperijalizam mora biti zaustavljen i poražen.

Zaustavljanje i poraz imperijalizma u Europi, međutim, ne može biti projekt koji će biti ograničen samo na odnose između Rusije i Ukrajine, pa čak i Rusije i zemalja kojima je takođe lišen teritorijalni integritet – poput Moldavije i Gruzije – stvarajući beskrajne tkzv. zamrznute konflikte. Međutim, sa željom za dominiranjem, nametanjem partnerima svojih argumenata, ignoriranjem njihovih prava, interesa i potreba, kao i protesta, tj. s imperijalističkim tendencijama, susretali smo se više puta i susrećemo također u samoj EU.

Štoviše, bilo bi teško naći posmatrača stvarnosti EU koji bi se složio s tezom da je suštinski nedostatak europskih integracija deficit u dominaciji najjačih država članica. Isto tako teško bi bilo naći nekoga tko bi bio spreman da tvrdi da težnje za dominacijom predstavljaju efikasnu barijeru prodiranju uticaja ruskog imperijalizma u prostoru EU. Stoga, ako se složimo da je reforma procesa odlučivanja u zajednici neophodna, ona treba da ide u pravcu ograničavanja težnji dominacije stvaranjem uvjeta za istinsku slobodu i ravnopravnost država članica, a time i zaustavljanja svih imperijalnih akcija i praksi.

Suprotno često izraženim uvjerenjima, međunarodne organizacije same po sebi ne predstavljaju antitezu imperijalizma. Svaka takva organizacija može predstavljati njegovu antitezu samo ako je zasnovana na temeljima slobode i jednakosti svih država članica, drugim riječima, kada su sve njene institucije i sistemske političke prakse, inicijative i ekonomski poduhvati usmjereni ka slobodi i jednakosti.

Stoga, svaki oblik deficita u slobodi i ravnopravnosti država članica EU, čini je posebno ranjivom u konfrontacji s ruskim imperializmom. To je zato što on ne može ponuditi ništa drugo od vlastitog modela politike i načina djelovanja. Tragajući za partnerima koji imaju dovoljno veliki ekonomski ili demografski potencijal, dodatno u kombinaciji s povijesno prakticiranim modelom vlastite imperijalne politike, nudi privilegirani oblik ekonomske suradnje ili političkog sudjelovanja.

Drugim riječima, imperijalizam nudi transformaciju kontinenta po vlastitom obrascu i sličnosti, koncert sila s vlastitim ruskim učešćem i zajedničkim ucrtanim sferama utjecaja.

Imperijalne strategije

Gdje su, dakle uzroci deficita slobode i ravnopravnosti država članica EU koji otvaraju put takvim imperijalnim prijetnjama? Najveći deficit slobode otkriva sve češće proces odlučivanja i većinsko glasanje, što rezultira povećanjem nejednakosti članova zajednice. Male i srednje zemlje, čije su mogućnosti stvaranja efektivnih blokirajućih koalicija neuporedivo manje od onih najvećih, sistematski ostaju na poziciji gubitnika kada žele same braniti svoje interese ili potrebe. A kada budu preglasani, o njihovim poslovima odlučuju drugi, što znači da im je sloboda suštinski uskraćena. To je zato što se sloboda svodi na potčinjavanje zakonu koji sami stvaramo svojom voljom. Kada smo podložni odredbama ovog zakona, podložni smo vlastitoj volji i tako ostajemo slobodni.

Zauzvrat, deficit jednakosti otkriva najpotpunije neravnoteža u eurozoni, gdje je u toku petrifikacija fiskalnih i ekonomskih neravnoteža. Neke zemlje od momenta usvajanja zajedničke valute nisu bile u stanju da se razvijaju na održiv i harmoničan način, dok druge imaju stalni izvozni suficit, suprostavljujući se apresijaciji vlastite valute uslijed kontinuirane ekonomske stagnacije kod drugih.

Dakle, to je sistem koji radikalno ograničava neophodnu komponentu slobode – jednake mogućnosti.

Deficit slobode i jednakosti svodi se na utemeljenje institucionalnog funkcioniranja podjele na male i srednje države, kao i one veće i najveće, ne samo neupitne ekonomske prednosti i demografskog potencijala, već i glasačke moći u procesu donošenja odluka Europske unije, koje male i srednje države nisu u stanju da uravnoteže, čak i djelujući zajedno.

Trajnost i nepovredivost ove podijele, dovodi do sistemske političke i ekonomske dominacije prvih nad drugima. Dominacija, pak, otvara put intenzivnim nacionalnim interesima dominantnih država na račun onih kojima dominira. Uspjeh ovog procesa je zajamčen činjenicom da dominantni raspolažu neupitnim mogućnostima da svoje posebne nacionalne interese predstave i definiraju kao zajedničko dobro svih država članica. To je uvjet koji pruža plodno tlo i za napore ruskog imperijalizma i imperijalne prakse unutar same EU.

Primjer plinovoda „Sjeverni tok” je spektakularna studija slučaja. Prihvaćanje ponude trajnog pristupa jeftinijem ruskom plinu trebalo je osigurati konkurentsku prednost na zajedničkom tržištu i zamjenu za neformalno prihvaćanje ruske sfere uticaja na postsovjetskom prostoru. Stvaranje mosta između suštinskih političkih interesa ruskog imperijalizma i ekonomskih ambicija najmoćnije zemlje EU dovelo je do njene trajne transformacije u pravcu imperijalističkog načina djelovanja.

Dobijanje dominantne pozicije na tržištu odvijalo se na račun ne samo narušavanja uvjeta ravnopravne konkurencije, već i zavisnosti europskih ekonomija od ruskih energetskih resursa i sigurnosnih interesa pojedinih država članica i Ukrajine.

Preferencija za političku suradnju s Rusijom odvijala se i na račun lojalnosti prema saveznicima, posebno onima koji su najizloženiji ruskom imperijalizmu na istočnom krilu NATO-a. Sve ove aktivnosti nisu bile slučajnost, već rezultat svjesno smišljeno dosljedno implementirane strategije, predstavljene kao čisto ekonomski europski projekat koji donosi ekonomsku korist svima, a time i dio zajedničkog dobra država članica.

Međutim, kada je sada, kao rezultat ruske agresije na Ukrajinu, ova strategija propala, opće dobro je redefinirano, uzimajući oblik europske solidarnosti. Prestanak konkurentne njemačke prednosti na zajedničkom tržištu rezultirao je forsiranjem od strane Berlina projekta dobrovoljnog smanjenja potrošnje plina za 15%, koji obuhvata sve države članice, uključujući i one koje su svoje europske partnere uporno upozoravale da ne zavise od Rusije.

Još jedna važna ilustracija imperijalne prakse unutar EU je grčko iskustvo. Od momenta stvaranja eurozone njemačka privreda bilježi dodatni trgovinski bilans, dok se privreda Grčke (kao i drugih zemalja europskog juga) bori s izazovom stagnacije, pada konkurentnosti i shodno tome sve većeg duga. Ipak, jedinstvena valuta je bila i predstavlja se i dalje kao korisna za sve zemlje eurozone, te kao njihovo zajedničko dobro. Ekonomska kriza 2010. godine pokazala je dijalektičku prirodu ovog dobra. Zajedničko dobro je bio uspjeh stranog kreditiranja, uglavnom njemačkih financijskih institucija i izvoza, uključujući uglavnom njemačke kompanije. Ali tokom krize pokazalo se da je opće dobro defektnog sistema, stimuliranja zaduživanja zemalja juga, prebačeno na Grčku, unatoč činjenici da je problem duga svih europskih zemalja na jugu samo druga strana medalje njemačkog izvoznog buma.

Egzistencijalni izazov

Dakle, suvremeni europski poredak, poredak Europske unije, ne štiti nas od erozije slobode i jednakosti država članica, što – kako iskustvo pokazuje – vodi ponovnom oživljavanju imperijalizma. U tom kontekstu, stvaranje institucijonalnih uvjeta za preuzimanje liderstva u EU od strane Njemačke, ovaj nedostatak slobode i jednakosti, samo bi ga znatno pogoršalo.

Stoga, ako njemačka ponuda treba da služi zaštiti EU od imperijalizma, za koju se Njemačka osjeća odgovornom, Uniji nije potrebno njemačko vodstvo, već njemačko samoograničenje. Tek tada će sloboda i jednakost država članica omogućiti da EU postane željena antiteza imperijalizma.

Kao što imperijalizam predstavlja fundamentalnu prijetnju EU, njegova efikasna odbrana zahtijeva temeljne reforme. Dakle, sloboda država članica zahtijeva temeljno i radikalno jačanje europskog konsenzusa i njegovo priznanje kao temelj djelovanja i saradnje EU.

Ravnopravnost država članica zahtijeva vraćanje jednakih mogućnosti za njihov razvoj, što zauzvrat mora dovesti do reforme eurozone. Radikalizam ove reforme ne može a priori isključiti bilo kakva rješenja, kao što su sistemsko, djelimično razduživanje ili privremeni ili trajni povratak pojedinih država članica eurozone na nacionalne valute.

Štoviše, reformski impuls i pravac promjena treba da dolaze od država članica, a ne od institucija EU. Na državama je da same predstave i definiraju opće dobro, odnosno principe prosperiteta i razvoja svih njih, a samim tim i ovih institucija.

Štoviše, reformski napori trebaju se zasnivati na pretpostavci da oni koji su iskusili imperijalističku politiku trebaju doprinjeti više efikasnoj obrani kroz imperijalizam od onih koji su je prakticirali u prošlosti.

Ako ne poduzmemo takvu reformu, ako ne obranimo ideju i praksu slobode i ravnopravnosti nacija od imperijalne prijetnje, dovest ćemo do intelektualne i političke regresije u odnosu na stoljeća europskog napretka i naslijeđa.

Dakle suočeni smo s egzistencijalnim izazovom, čiji teret nipošto nije novina u europskom iskustvu. U zoru naše ere morala je da se riješi dilema da li Rim treba da ostane republika slobodnih i ravnopravnih građana, ili da preuzme obilježja susjednih helenističkih monarhija. Oni koji su branili republiku prikladno su upozorili da Rim na kraju neće preživjeti takvu helenističku imperijsku transformaciju. Vrijedi se danas prisjetiti njihova upozorenja.