"Dok pravosuđe šuti, istina o zločinima nad Hrvatima u Travniku vrišti iz zaborava. Tko štiti zločince – a tko zaboravlja žrtve?”

8. lipnja 2025. godine obilježava se 32. obljetnica jednog od najtežih stradanja travničkih Hrvata. Na taj dan 1993. godine u ranim jutarnjim satima počeo je masovni napad tkz. Armije R BiH iz više pravaca na istočni i sjeveroistočni dio općine Travnik na ona naseljena mjesta u kojima su živjeli Hrvati te iz pravca Travnika prema Donjem i Gornjem Putićevu.

Napad je počeo u 4,30 sati iz pravca Zenice na Ovnak, Grahovčiće, Čukle, Orašac, Rudnik Bila, dok je drugi pravac napada bio usmjeren iz rejona Mehurića prema Podstinju, Gornjim Maljinama, Radonjićima, Bukovici i Gučoj Gori. Iz pravca Travnika također je napad išao u pravcu Gornjeg i Donjeg Putićeva. Dakle napad je bio usmjeren na prostor tri katoličke župe i to Brajkovića, Guče Gore i preostalog dijela župe Dolac na kojima Hrvati stoljećima žive s ciljem njihova protjerivanja s preostalog dijela općine Travnik s kog još nisu do tada protjerani.

Do toga dana, Hrvati su još od 04. lipnja već protjerani sa zapadnog dijela općine, i to s čitavog prostora od samog grada Travnika do Turbeta s obje strane rijeke Lašve, ali isto tako i s Vilenice, Gornjeg Dolca, Grahovika, Polja Slavka Gavrančića i Dolca na Lašvi te dijela Gornjeg i dijela Donjeg Putićeva. To je bio dan kada su se pored protjerivanja, dogodili i najteži zločini prema civilnom stanovništvu i zarobljenicima.

Osmi lipnja nije samo datum. To je simbol boli jedne zajednice. Tog dana, i danima koji su mu prethodili i slijedili, prolivena je krv stotina nevinih ljudi, razrušeni su domovi, crkve, uništena su groblja, porušene nade. Više od tisuću ranjenih, tisuće prognanih — a od institucija koje bi morale tražiti istinu i pravdu, tek tišina.

Toga dana ubijeno je više od 137 Hrvata, vojnika i civila. Sve to u samo jednom danu.

Samo na Bikošima je tada strijeljano 36 zarobljenika i civila, neki ni do danas nisu pronađeni.

Bio bi dugačak spisak nabrajati sve žrtve, ali ne može se ne spomenuti ubojstvo oca i tri sina u obitelji Lauš iz Čukala, trojice braće Balta iz Podstinja, malodobnog Sreće Marjanovića ili ranjenog Pere Matkovića kojima su odsječene glave ili sa kućom spaljene starice Mare Gazibarić u Čuklama. Sve su to zločini koje zdrav razum ne može shvatiti.

U ime koga ili u ime čega su činjeni?
Danas, trideset dvije godine poslije kada se analizira to vrijeme, događanja i posljedice tih događanja, vidljivo je da se radilo o dobro planiranoj i duže vrijeme pripremanoj vojnoj akciji na protjerivanju stanovništva hrvatske nacionalnosti sa prostora na kojima stoljećima žive.

Nakon trideset i dvije godine vidljivo je da su se u dobrom dijelu ostvarile namjere onih koji su činili ta zlodjela. Bio je to klasičan primjer etničkog čišćenja navedenih prostora od hrvatskog življa.
Tako danas ima sela u kojima više ne živi niti jedan Hrvat kao npr. Bikoši, Orašac, Mišonica, Miletići, Šarići-Kosovo, ili Podovi, Čukle, Rudnik-Bila te još neka mjesta sa zanemarivim brojem povratnika, dok se u ostala naselja nije vratio ni približan broj ranijeg stanovništva. Slična je situacija i sa samim gradom Travnikom gdje je ostao vrlo mali broj Hrvata u odnosu na predratno razdoblje.

Samo od 4. do 8. lipnja 1993. godine sa svojih ognjišta u Travniku je pred napadima tzv. “Armije RBiH” protjerano blizu 20.000 Hrvata.
Trideset dvije godine. Tri desetljeća bez odgovora, bez suđenja, bez kazne. Je li moguće da pravda šuti dok pravosuđe gleda? Zar ih nije sram što ne pitaju kako su sela nestajala u plamenu, zašto su djeca umirala u naručju svojih majki, tko je naredio, a tko izvršio zločin? Što je najgore mnogi u pravosuđu su i sami svjedoci tih zbivanja i sve im je dobro poznato.

Što im od dokaza o ovom ratnom zločinu još treba?
Nije to bio niz slučajnih incidenata. To nije bio ratni kaos. Bio je to organizirani napad na jedan narod, na jednu kulturu, na samu egzistenciju. I oni to znaju. Znaju, ali ne djeluju.
Jer prošlost se ne može izbrisati, ali se može ispraviti nepravda. A ako pravosuđe i dalje šuti — ostat će zapisano: nisu zakazali samo tada, kad su se pucnji čuli… nego i sada, kad sve šuti, a istina vrišti, priopćeno je iz HDZ-a 1990.