Bakica Štefanija Jurić, rođena 26. XII. 1915. godine, u svojoj je dubokoj starosti, u 103. godini života, za blagdan Svih svetih 1. XI. 2018. g. podigla spomenik svećeniku Petru Periću, čiji je grob održavala preko sedamdeset godina.

Mnogi koji su došli na sv. misu 1. XI. 2018. godine na rimokatoličko groblje sv. Marka na Musali u Konjicu i išli putem prema kapelici, iznenadili su se kada su vidjeli s desne strane novi podignuti nadgrobni spomenik koji je imao uspravno jastuče s natpisom postavljenim na suprotnu stranu u odnosu na druge grobove i koji se postavljaju samo za  svećenike. Kada su i pročitali što piše na natpisu, bili su još više iznenađeni, jer do tada nitko nije znao da je tu pokopan neki svećenik, osim nekoliko njenih najbližih.

Čistila je i uređivala brižljivo i redovito još od daleke 1945. godine ovaj neobilježeni grob i to dva puta godišnje – za blagoslov polja u nedjelju koja je najbliža proslavi sv. Marka (oko 1. svibnja) i za Svi svete 1. studenog. Bilo mi je razumljivo da grob zbog političkih (ne)prilika nije bio obilježen ni od Crkve, ni od naroda, ni nje same u vremenu iza 2. svjetskog rata i još dugo iza njega!

Govorila mi je da je to grob svećenika Petra Perića koji je došao iz Prozora 1943. godine u Konjic. Nije zatekao nikoga u franjevačkom samostanu, jer su svi fratri pobjegli bojeći se dolaska partizana. Jedino ga je kao bolesnog pripazila stara Gašićka, koja je stanovala iza crkve. Umro je u samostanu od tifusa i pokopan na mjestu koje se nalazi otprilike na pola puta s desne strane od ulaza u groblje do kapelice. Mama se uvijek iznova čudila, i to je ostala za nju velika nepoznanica, kako ga je stara Gašićka uspjela pripremiti za ukop i prenijeti do groblja, iskopati grob i pokopati, jer nije bilo tih dana u Konjicu nikoga u blizini od muških da to uradi! Pretpostavljam da je stara Gašićka ustvari Ana Gašić, što je bila udana za Karla Kolčaša, i što je imala, kako se pričalo, kod sebe spremljeno svećeničko ruho, a i nekoliko puta je krila fratre kada su bili u opasnosti!

Kada je mama malo ostarila i ja sam joj počeo pomagati, a na kraju, pod njenu duboku starost i njenim budnim nadzorom rado sam nastavio održavati taj grob. Često se ljutila zbog toga što grob nije imao nikakvo obilježje i kazivala da je velika sramota i bruka što mu još nismo napravili lijep spomenik ili barem postavili križ. Za Sve svete 2004. g. dala je novac Dragi Iliću iz Ovčara, što je pravio spomenike po grobljima, da uradi optragu. Kada je od nje osobno čuo priču o svećeniku Petru Periću i kako tako dugo sama održava njegov grob, rekao je da će napravi optragu, ali samo pod jedinim uvjetom: da budu njegove ruke, a njene pare za materijal.

U međuvremenu sam pročitao u Katoličkom tjedniku zapis: Petar Perić, rođen 21.1.1895. godine u Jaklićima, župa Rama – Šćit kraj Prozora. Bio župnik u Prozoru. Bježeći ispred partizana, umro je od tifusa u Konjicu 27.2.1943. godine. (Tomo Vukšić, Katolički tjednik br. 21. od 29.5.2005. g.). Zatim sam saznao još par detalja o njegovoj tragičnoj sudbini. Izbjegao je početkom listopada ratne 1942. pomor, kada su četnici kao talijanski saveznici u operaciji Alfa u tri dana svoga divljanja na prostoru Rame pobili više od tisuću ljudi, spasio si je život bježeći iz Prozora ispred partizana pomiješan s narodom, preobučen u seljačke “haljine” te je preko brda i dolina pješice stigao u Konjic. Ali, usput je dobio tada harajući tifus.

I tako, za Sve svete 1.11.2005. godine, u njenoj 90. godini života, urađena je optraga na grobu svećenika Petra Perića.

Pred Svi svete, 24. X. 2009. godine mama i ja smo opet lijepo očistili grob don Petra Perića. Prekopao sam ga duboko s velikom krampom i izvadio sve korijenje. Tada sam prekopao i grob sestre maminog dede Joze Lukića, koji je ograđen i koji se nalazi desno od groba don Petra. Ona je bila udana za Dalmatinca Matu Mustafića. Prekopao sam i dječji grob od Foršeovice, sestre kume Lihščajnovice, koji se nalazi također desno od groba don Petra Perića. Ispričala mi je da su to dijete druga djeca toliko škaklila i nasmijavala da se zakocenuo od smijeha i jednostavno je umro! I ovaj put mi je prigovarala što mu još nismo postavili dostojan spomenik, nego smo mu napravili samo optragu s kojom nije bila zadovoljna jer je po dužini bila nešto kraća. Tražila je da mu povećam dužinu optrage gdje mu je glava, da se ne hoda po njoj!

Nisam joj ispunjavao želju jer sam imao sljedeće dileme:

– Don Petar Perić ima svoju živu rodbinu koja možda želi njegove kosti prebaciti u njegovo rodno selo Jakliće. Upoznavao sam o tome više puta usmeno don Antu Jelića u Sarajevu, koji je također porijeklom iz sela Jaklići, a preko njega i rodbinu. Malo selo Jaklići je dalo ova dva svećenika i svi su oni ponosni na njih. Rodbina nije davala nikakav svoj stav ili neki prijedlog. Razumio sam ih donekle jer ekshumacija dosta košta, bez valjanog razloga mrtve ne treba “uznemiravati” – raskopavati im grobove i ponovo ih ukopavati, umro je od prijenosne zarazne bolesti tifusa, a tu su još crkvene institucije koje bi se trebale brinuti za svoje pokojne;

– Selo Jaklići gdje je rođen don Petar Perić, odnosno Prozor – Rama gdje je bio župnik, pripadaju Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a Konjic gdje je umro i pokopan pripadaju Mostarskoj biskupiji i župu drže hercegovački franjevci. Ako bi se željela izvršiti ekshumacija treba u ovom konkretnom slučaju riješiti pitanje nadležnosti;

– Tko će donijeti odluku i izdati odobrenje za ekshumaciju i gdje da se njegove kosti prebace (u Jakliće ili u neku zajedničku grobnicu svećenika) ili da ostane tu ukopan;

– Kakvi su o tome crkveni propisi i praksa;

– Upoznati su o tome usmeno i fratri koji su tada službovali u Konjicu, župnik Petar Drmić i gvardijan Anthony Burnside iz Australije, koji mi također nisu mogli ponuditi rješenje dilema;

– Užasavao sam se pomisli da se nakon eventualne ekshumacije svećenika to ne bi obilježilo dostojanstveno nego uz dosta jela, pića i pjevanja.

Kako nisam dobio odgovor ni od koga tako dugo vremena, a na ultimativan zahtjev majke da mu podigne spomenik dok je još živa i pri pameti i od njene ušteđevine, odlučio sam joj konačno ispuniti zahtjev.

Otišao sam na Drecelj u Konjicu kod vlasnika kamenorezačke i klesarske radnje Miralema Mehića. Odmah se sjetio događaja kada se u sumrak vraćao s dvojicom radnika poslije postavljanja jednog spomenika u groblju i vidio mene sa starom majkom kako čistim grob. Onda je bez razmišljanja stao i s velikim krampom prekopao grob, a grabljama i lopatom pokupio korijenje, travu i izrasline i time nam pomogao očistiti grob prije mraka. I ja sam se prisjetio da sam očistio našu obiteljsku grobnicu i kada smo se u sumrak vraćali, prolazili smo pored svećenikova groba i mama je stala i nije htjela ići dalje dok ne očistimo i taj grob. A imao sam samo vrtnu lopaticu i krampicu. Tada su prolazili trojica ljudi koji su stali i ponudili se pomoći. Glavni među njima je bio nasmijan i prostosrdačan.

Dogovoren je posao i 3. X. 2018. g. je završena izrada spomenika za don Petra Perića.

U subotu 13. X. 2018. g. izvijestio sam novog župnika fra Vlatka Soldu i gvardijana fra Ferdu Bobana da je mama Štefanija Jurić dala napraviti spomenik za don Petra Perića i sve im objasnio. Ostali su iznenađeni jer su prvi put čuli za njega. Odmah su otišli izvršiti provjeru točnosti navoda. U matičnoj knjizi umrlih župnog ureda, u 1943. godini, pod rednim brojem 17. bilo je zapisano sljedeće: datum smrti 27. II. 1943.; Perić don Petar dekan i župnik iz Prozora; otac Toma, majka Anđa – djevojačko Lucić; rođen 21. I. 1895.; umro je od upale pluća; pokopan je 1. III. 1943. godine na Musali; primio je odrješenje, sv. ulje i cap. blagoslov; svećenici koji potvrđuju sve navedene podatke su fra Alojzije Budzinski, fra Tugomir Gelić i fra Janko Vasilj.

Grob don Petra Perića- spomenik urađen 2018. g

Nakon što su se uvjerili u istinitost priče, fra Vlatko i Ferdo su obećali da će od sada kada budu palili svijeće na zajedničkoj grobnici franjevaca na groblju sv. Marka, zapaliti i jednu za don Petra Perića i pomoliti se Bogu, što su već uveli u praksu.

Izvod iz Matične knjige umrlih za 1943. g. – pod red. br. 17 je uveden don Petar Perić

Time je Štefanija Jurić ispunila svoju želju da se dostojno i trajno obilježi mjesto ukopa od sviju zaboravljenog svećenika Petra Perića, za čiji se grob nitko drugi nije brinuo. Održavajući grob kroz sve te godine, grobno mjesto nije prekopano i netko drugi tu ukopan, a nije se ni gazilo po grobu. Otrgnula je od zaborava mjesto njegovog ukopa i živim svjedočenjem izražavala poštivanje i čuvala uspomenu na njega. Kao skromna i samozatajna osoba nije pričala skoro nikome o tome i to je jednostavno za nju bila jedna nenametnuta obveza i dužnost i vjerovala je da to što radi ima svoj neki dublji smisao. Kad god bi prolazila pored groba prekrižila bi se i pomolila Bogu za njega. Iako don Petra Perića nikada nije u životu vidjela, ušao je u njen život na neki poseban način.

Na 104. rođendan Štefanije Jurić
Sarajevo, 26. XII. 2019. g.
Danislav Jurić