Razgovarala Vesna Hlavaček

Od 4. do 17. prosinca 2020. u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu bit će posjetiteljima dostupna izložba umjetničkih djela nastalih u projektu PULS - Posavski Umjetnički Likovni Simpozij.

Voditelj projekta ostvarenog u Otvorenoj kući Garevac, kojoj je osnivač HKD Napredak je glasoviti umjetnik, profesor Anto Kajinić, kojega smo tim povodom zamolili za razgovor.

 Kako se rodila ideja za PULS i što se zapravo pod tim imenom krije? Ima li ono više značenja od jednoga?

-Ideja o Posavskom umjetničkom likovnom simpoziju (skraćeno po početnim slovima riječi PULS) nastala je u razgovorima koje sam vodio 2017. sa gospođom Slavicom Mijić Lukač u Napretkovom kulturnom centru u Zagrebu. Ona me je upoznala s tim da je, svojim aktivnostima u HKDN, sa središnjicom u Zagrebu i uz podršku tadašnjeg predsjednika HKD Napredak prof. Franje Topića, uspjela obnoviti donatorskim sredstvima staru školu u svom rodnom mjestu Garevac, kraj Modriče, u Bosanskoj posavini. Kako sam i sam rođen u Bosanskoj posavini počeo sam intenzivno promišljati vizualni umjetnički projekt, koji sada nosi ime PULS. Ima to ime, svakako, i metaforično značenje, u kontekstu svih zbivanja koja je moguće, osobito u novije vrijeme, vezivati uz Bosansku posavinu, kao dio zemlje Bosne i Hercegovine. Naša namjera je bila započeti sa duhovnom revitalizacijom Bosanske posavine u kontekstu ukupnog istrajavanja hrvatskog bića u Bosni i Hercegovini. Pri tome smo bili motivirani arhetipskim egzistencijalnim načelom: poštenog trajanja, ne diranja u druge i drukčije i zalaganjem da se svakome dadne ono što mu i pripada, osobito u duhovnoj sferi.  

 Kada je simpozij upriličen? Tko su bili sudionici?

 -Nismo željeli organizirati još jednu, od brojnih, umjetničkih kolonija. Na to su svi već odavno navikli. Namjera je bila da to bude upravo umjetnički simpozij, dakle, okupljanje umjetnika na kojemu će oni sustavno, djelima, bilježiti ono što je relevantno u recentnim umjetničkim zbivanjima. Odlučili smo da to bude praćenje hrvatskih recentnih umjetničkih zbivanja u vizualnim umjetnostima. Takve umjetničke pojave je netko morao birati pa me je gospođa Slavica Mijić Lukač zamolila da se ja time pozabavim. Prihvatio sam to i odlučio pratiti konzistenciju u hrvatskom recentnom umjetničkom stvaranju u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj među mlađim umjetnicima. To je jedan pogled. Netko drugi, kao umjetnički voditelj Simpozija, bi imao drugi pogled, i to je razumljivo. Otvorena kuća (kao Napretkova zaklada) je pružila temeljne uvjete za takvo događanje: smještaj za boravak umjetnika, prostor za rad, prehranu, putne troškove, umjetnički materijal, i mir za stvarateljski rad. U prvom sazivu PULS-a 2018. sudjelovali su umjetnici: Mato Andrić (Petrinja), Ria Trdin (Osjek), Marko Živković (Osjek), Dejan Duraković (Vinkovci), Marko Šošić (Vinkovci), Zvonimir Preak (Vinkovci), Tomislav Zovko (Široki Brijeg), Željko Koren (Mostar), Josip Mijić (Split) i Anto Kajinić (Zagreb). Održali smo jedan dan i kolokvij o zbivanjima u suvremenoj umjetnosti, kao i povijesno-stručni izlet u Franjevački samostan Plehan kraj Dervente, koji je još u gradnji po projektu akademika arhitekte Zlatka Ugljena iz Sarajeva. Simpozij je trajao cijeli tjedan u mjesecu srpnju. 

Zašto je važno što je održan baš u Garevcu?

-Za započinjanje umjetničkog projekta PULS upravo u Garevcu, kraj Modriče, odlučili smo se iz tri razloga. Prvi je bio obnovljena stara škola sa svom infrastrukturom za naznačeni umjetnički rad. Drugi je bio okolnost da i gospođa Slavica Mijić Lukač i ja potječemo baš iz Modriče, u Bosanskoj posavini, i treći je bilo naše žarko nastojanje da duhovno i dalje nastavimo trajati u svojoj Posavini i da PULS-om pokušamo bar započeti duhovnu revitalizaciju ovog opustošenog dijela Bosne i Hercegovine, u kojem je stoljećima obitavalo i hrvatsko biće.

Što nam možete kazati o Otvorenoj kući, njezinoj povijesti i cilju osnivanja?

-U najkraćem, mogu reći da je Otvorena kuća u Garevcu, idealno mjesto za razvoj dijaloga i razumijevanja, osobito preko umjetnosti, tako nasušnog u aktualnoj zbilji zemlje Bosne i Hercegovine. Ako PULS i mrvicu doprinese toleranciji i razumijevanju u  bremenitoj zbilji Bosne i Hercegovine, razvijanjem saznavanja razlika kao bogatstva u trajanju, Otvorena kuća će opravdati svoj posvemašnji rad i postojanje. 2019. je održan i drugi saziv PULS-a u kojem su sudjelovali umjetnici: Mato Andrić (Petrinja), Marko Šošić (Vinkovci), Josip Mijić (Split), Ana Brkić (Mostar), Dalibor Nikolić (Mostar), Miroslav Šetka (Zenica), Vilim Parić (Čitluk), Ivan Perak (Dubrovnik) i Anto Kajinić (Zagreb). Sve što radimo katalogiziramo i stručno valoriziramo, prevodimo na engleski, dokumentiramo i pokazujemo stručnoj i svekolikoj javnosti u galerijama. Izradili smo i logo od stiliziranih slova PULS-a, izabrali žutu boju kao zaštitnu (boju nade u vjere u bolje). Za sada su održane dvije izložbe Simpozija: u Umjetničkoj galeriji u Vinkovcima i galeriji Kulturnog centra HKD Napredak u Zagrebu. Pred otvaranjem je i treća izložba u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Namjera nam je da sva djela na sazivima Simpozija (koji će se održavati svake godine) postanu dijelom Fundusa umjetničke galerije HKD Napredak (u osnivanju), sa sjedištem u Sarajevu. 

Kako je tekao Vaš životni i umjetnički put? Kada ste shvatili da je Vaše mjesto pred štafelajem?

-Odluka da će moj život biti usmjeren prema likovnoj umjetnosti iskristalizirala se u gimnazijskim danima u Zenici. Akademiju likovnih umjetnosti završio sam, na slikarskom odjelu, u Sarajevu 1977. u klasi profesora Ismara Mujezinovića. Imao sam izvrsne profesore i sreću da od njih strpljivo učim, kao što su: Nada Pivac, Kasim Prohić, Muhamed Karamehmedović, Metka Krajger-Hozo, Mersad Berber, Boro Aleksić, Zdenko Grgić. Po završetku studija slikarstva pa sve do 1992. radio sam kao profesor na zeničkoj gimnaziji. Kraće vrijeme do 1994. radio sam kao kustos zeničke Likovne galerije.  Od 1996. do 2013. radio sam kao profesor slikanja na Akademiji likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu, Sveučilišta u Mostaru i na istoj Akademiji, od 2003. uvodio i poslijediplomski studij slikanja „Ars sacra“. Od  2005. do umirovljenja 2018. radio sam kao profesor crtanja i slikanja na Odjelu za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku. Organizirao sam 70 samostalnih i preko 300 kolektivnih izložaba u: Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori, Bugarskoj, Belgiji, Francuskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, Finskoj, Australiji, Austriji.

Objavio sam, od 1986. do danas preko 150 eseja iz polja likovnih umjetnosti u brojnim časopisima i dnevnom tisku. Djela mi se nalaze u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, Muzeju savremene umetnosti u Beogradu, Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu, Galeriji umjetnina u Splitu, Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku, Muzeju savremene umjetnosti u Banjaluci, Muzeju grada Zenice, Franjevačkoj galeriji na Širokom Brijegu, te brojnim franjevačkim galerijama i muzejima. Imao sam prigodu raditi i u franjevačkim crkvama u Bosni i Hercegovini mozaike, freske, vitraje i skulpture (crkva u Potočanima kraj Odžaka, crkva u Ružićima kraj Gruda, u Vionici kraj Međugorja, u Zenici, Banjaluci, Varešu i Kraljevoj Sutjesci. Osobito me ispunjava sudjelovanje u utemeljivanju slikarske grupe KaMmeN, koju smo u Zenici 1987. pokrenuli slikari Mirko Marić iz Zenice, Edo Numankadić iz Sarajeva i ja, koji sam tada živio u Zenici. Grupa je dobila metaforično ime KaMmeN po početnim slovima naših imena i prezimena, a organizirali smo, u 30 godina djelovanja oko 20 izložaba u: Zenici, Sarajevu, Tuzli, Širokom Brijegu, Novom Sadu, Skoplju, Ljubljani, Bihaću, Grdzu. Toliko toga smo prošli, a naše prijateljstvo je ostalo i opstalo. Često pomislim da smo paradigma Bosne i Hercegovine, jer kada smo započimali nismo niti razmišljali da svaki od nas potječe iz tri konstitutivna naroda zagonetne i namučene zemlje Bosne i Hercegovine. Umjetnost nas je povezala i to je misterij sam za sebe. U svemu me je cijeli život nesebično podržavala obitelj, koja je davala snage u čuvanju duhovne slobode nužne za stvarateljski rad. 

Nazivaju Vas i slikarem bjeline...K ako uopće slikati bjelinu?

-Bijelo je bljesnulo u meni još u mladim danima. Odbljesak sa stećaka je bio misteriozan i obvezujući. I onda godina po godina da bi nastalo „bijelo bijelim naslikano“, kako je to izrekao, nedavno preminuli, akademik Tonko Maroević, uspoređujući moju opsesiju bjelinom s onim što je svojedobno opsesivno činio Maljevič u ruskoj avangardi. Bjelina je boja smrti na Dalekom istoku. A kako smrt uistinu nije kraj, jer kraja zapravo niti nema onda je i moguće neprekidno i stalno, poput mantranja, slikati bjeline bijelo. Bjeline su samo most između ovog empirijskog i omeđenog svijeta i onostranosti prema kojoj iskonski teži duh, kao konačnom ispunjenju, konačnom utočištu u duhovnoj i vanvremenskoj domovini. Volim stalno slikati i stalno koristim isključivo bijelu boju, jer tako ulazim u područje osjećajnosti dodirivanja spiritualnog svijeta.

Predstavite nam svoje radove i slike kolega uvrštene u PULS...

 -Kao umjetnički voditelj PULS-a birao sam one umjetnike koji su konzistentni u svom stvaranju. Nije nužno da su trendovski, jer trend podrazumijeva globalna promišljanja, kojima nisam sklon. Čovjek, pa i umjetnik, su autentična, neponovljiva bića u svemiru. Ne mogu isto misliti i stoga su trendovi u umjetnosti pogubni. Važna je samosvojnost, neponovljivost, pa koliko god ona sitna bila. Te razlike čine bogatstvo i omogućavaju konzistenciju, mada to najčešće nije i atraktivno. A umjetnost ne mora biti atraktivna, ona mora biti istinita u svojoj neponovljivosti. Mene interesira praćenje takvih umjetničkih pojava u našem vremenu i mislim da su takve umjetničke pojave i sačinile povijest svekolike umjetnosti. Zato bi PULS mogao imati presudnu važnost u praćenju hrvatske recentne umjetnosti. 

Što nam želite poručiti svojom umjetnošću?

-Umjetnik ne stvara svojom voljom i odlukom. On naprosto stvara unutarnjim imperativom, dakle, po Onome koji je započeo svako stvaranje. Ako to umjetnik posvijesti onda je jasno da u svakom činu stvaranja on prelazi iz ove stvarnosti u onu, meta- stvarnost i iskušava empirijski onostranost. Umjetničko stvaranje je rijetki dar od samog Neba i po samom Nebu i stoga umjetnost nije moguće do kraja objasniti niti razumjeti. Jer, kada bi to bilo moguće onda bi i Svestvoritelja bilo moguće i objasniti i shvatiti, pa onda ne bi bilo potrebno vjerovati. Vjerovanje se rađa gdje moć spoznaje prestaje. Zato su umjetnost i vjera sestrinski bliske. Njih je moguće samo osjećati, a ne objašnjavati. Ali, čovjek je ukleto biće. On bi sve objasnio. Eto, to je poruka mog slikanja i putovanja po bogatstvu pustih bjelina. 

 Često su mi slikari pričali o tome kako slušaju glazbu dok stvaraju... Volite li Vi glazbu? Koju?

 -Dok radim, slikam, ne slušam glazbu, jer, slušam tišinu. Tišina je glazba sazviježđa. U njoj je moguće čuti, osjetiti zvuk beskraja. Bijela boja ne traži glazbu, jer je ona mega-sinfonija beskraja, koji ispunjava slobodom duha bez navezanosti na konvencije i njezine sadržaje. Kada nisam u slikarskim procesima ispunjavaju me slušanja koncerata vrabaca iznad potkrovlja ateljea. U književnosti sam zvuk tišine proživljavao kroz poeziju Maka Dizdara, Antuna Branka Šimića i djela Ive Andrića. Uistinu, ne znam koliko sam puta iznova čitao njihova djela. Često se vraćam i iščitavanju eseja Fochta, Arnhaima, Krleže...

Za što ste zahvalni HKD-u Napredak?

 -U životu sam bio samo članom strukovnih udruženja. Član sam Udruženja likovnih umjetnika u Sarajevu od 1980., i Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu od 1995. Član sam HKD Napredak u Sarajevu od 1991., te Matice hrvatske od 1994. Mislim da je umjetniku mjesto u takvim udruženjima koja nisu omeđena golom pragmom, nego koja pružaju mogućnost i oblike meta-trajanja i dosezanja smisla u proputovanju prema vanvremenskoj duhovnoj domovini u tirkiznim nedogledima.